Stani sebi na crtu i zabrani si opraštati svakakve gluposti!

Odgojeni smo, većinom, u strogom patrijarhalnom duhu. Stoga nije zgodno pokazivati emocije, imati burne reakcije, biti čovjek. Žena mora biti dama, uvijek tiha, nježna i ljupka a muškarac jak, stabilan, zaštitnik koji se ne zanosi trivijalnostima poput emocija.

I, u redu.

Ispoštovat ćemo i odgoj i navike društva, ponovno u većini, a u sebi ćemo trpjeti. Nećemo odbrusiti, imat ćemo razumijevanja, saslušat ćemo i pričekat ćemo… i svašta ćemo, zbog dobrog odgoja.

Mi neki, ali onda ćemo spoznati da ljudi oko nas ne funkcioniraju tako.

Ne vidimo svi sebe onakvima kakvi smo zaista

Nisu svi ni razumni, ni taktični a pogotovo nisu pristojni. I najčešće, sebe uopće nisu svjesni.

Ni svoje neljubaznosti, ni bahatosti, ni nekulture, ni napasnosti, ni egoizma, ni razmaženosti ni činjenice da im se svašta nešto podrazumijeva. Ali…

Uzeti čovjeka zdravo za gotovo? To nikad nije pametno. A mnogi baš to rade, rasprostiru se unutar nekog odnosa i pokušavaju ga oblikovati prema svojim željama. Bujaju tako u svom egoizmu kao kvas. Bujaju, dok im ostavljamo mjesta.

U posljednje sam dvije godine svašta promijenila, osobito krug ljudi, ma koliko da su mi mnogi bili dragi, shvatila sam da imamo toksične odnose.

Kako sam se sama počela mijenjati, mijenjali su se i oni, ali mnogi su pri tom i otpali.

Možda je stvar u tome što sam naučila reći što mi ne odgovara? Zauzeti se za sebe na zdrav način. Postaviti granice i reći što više nisam spremna tolerirati.

Ali nije stvar više ni u tome što kažem, već kako djelujem, kako se postavim.

Stalno ostavljaš “seen” i odgovaraš poluzainteresirano? Pozdravljam te i idem, jer se za ničiju pažnju ne isplati boriti.

Ne odgovaraš pet dana na poruku? Šesti se više ne moraš truditi.

Nemaš vremena za kavu, peti put za redom? Ja te više ne zovem.

Bezobrazan si? Pa eto budi, sam sebi, ja ću svojim putem i udaljim se.

Oštro je ali nije dramatično, samo je zdravo.

Treba imati granice i treba na njih ukazati

Ljudi kojima značimo će se dozvati kad osjete naše granice, kad shvate da unutar odnosa kipi ili da je već došlo do usijanja i eksplozije ili, kao u mom slučaju, odlaska iz odnosa.

I da, često se znalo desiti da bi mi neki tad poslali ljute poruke zašto se ne javljam, prigovarali, zvali ljutito, ili krenuli provjerenom taktikom pasivne agresije u stilu: “Ti se nešto ljutiš?” Ili “Opet ja moram pisati jer se ti ne znaš javiti”. Meni bi to samo bio znak da sam dobro postupila što sam se udaljila.

Jer oni koji vrijede, oni se zamisle kad nas više nemaju. Zamisle se zašto ne pišemo i ne zovemo, zašto više ne dolazi onaj poziv za kavu i zašto se dugo nismo vidjeli? Sine im da su prošli mjeseci, možda i više. Bude im žao. Osvijeste svoj promašaj i svoje propuste.

Ali kako rekoh, ti su u manjini.

Ostali, nisu ni dame ni gospoda. I možda je to baš zato što nas s jedne strane gute dogme patrijarhalnog odgoja koji nam je utabao neke staze zabranama koje pritišću duh i imaju neke “vrijednosti” koje danas više ne pale. A s druge strane imamo moderno življenje gdje se odnosi održavaju pametnim telefonima i društvenim mrežama koje su nam dale ‘slobodu’ da se rasprostiremo i da testiramo dokle taj kvas naše osobe može bujati.

Zaključujem da je zdravo biti nova osoba iz godine u godinu i birati svoj mir a ne pokušaje da održavamo ionako površne odnose.

Ništanci & svaštanci

Prijateljstva su važna kada su to zaista prijateljstva, a svi mi dobro znamo kako izgleda prijatelj, znamo mu i definiciju i teoriju i praksu. I znamo mu lice i broj i glas.

Ljubavi su važne kada su to zaista ljubavi, sve ostalo bit ću bahata, ali moram to reći na glas, samo su poznanstva, šeme, potencijali.

Rekla bi moja mati ‘ništanci i svaštanci’, chips za ručak nakon kojeg si opet gladna.

Dođeš tako do nekog životnog razdoblja kad te ništa takvo ne zadovoljava, kad želiš ručak i večeru u pet sljedova, a doručak nakon toga možeš i preskočiti ako se budiš s osobom zbog koje ne gladuješ.

Stoga, u redu je povući crtu, stati na loptu, udaljiti se, bez neke pompe i bez buke.

U redu je više ne razmišljati o tome hoće li itko krenuti za tobom. I u redu je čak i kad krenu i pokušaju ti opet uhvatiti tempo koraka, biti nespremna dati nove prilike.

U redu je. Možda nije pristojno po “Balkanskim mjerilima”, ali je ljudski. A to je jedino mjerilo koje priznajem.

No Comments Yet

Comments are closed