Može li muškarac razumjeti ženu i obratno? Čini se da je to eonska buka u komunikaciji. Uostalom, od antičkog vremena naovamo sve te tragedije i tragikomedije govore o istom problemu, problem ”Houston” – ”znaš ti što već!”
To vjekovno međusobno ispipavanje bila koje naposljetku dosadi pa se dopusti da primarna kemijska reakcija ode u ”zastaru”. Ako su vitezovi dobivali veo svoje djeve, kauboji maramu, što dobiva moderni muškarac današnjice? Broj mobitela, možda? Današnje žene, bilo one u dvadesetima, ili pak one u pedesetima, žale se na nas da smo izgubili ”petlju”. Bit će da nam je lakše godinama ratovati po bojištima, tući se na utakmicama ili se verati po opasnim liticama nego skupiti hrabrosti i prići ženi s nekim ”lineom”. Kad vidiš zbirku muških ”upada” na društvenim mrežama pomisliš da smo uz petlju zakinuti i za koji moždani režanj.
No, mozak je ko i mišić i treba ga svakodnevno vježbati i razvijati. Može li se razvijati ”tehnika upadanja” kod komada? Onomad sam gledao da postoje ”gurui” upada, flerta, barenja, osvajanja ili kako to već. Zapravo, nama muškarcima to ne treba. Posebice kad se nalazimo u isključivo muškom društvu. E, onda smo najveći zavodnici na svijetu. Testosteron se prelijeva poput pivske pjene na krigli. Bacaju se fore i pričaju lovačke priče. Kreću brojke o komadima, postajemo seksualni terapeuti, žene padaju ničice pred nas, a mi smo gospodari situacije kraj kojih perverzije iz ”Pedeset nijansi sive” izgledaju kao bezbrižna dječja igra.
U svom sigurnom krdu promatramo ”ponudu” u kafiću ili na korzu, bacaju se ocjene i grupne dosjetke dok oči krvare od požude. No, onda se dogodi ”ona”. Ona zbog koje želite snagu krda ali i prodornost slobodnog strijelca kojem se nitko više neće miješati u ”posao”.
Nekim čudom, skupiš tu hrabrost te prebrodiš djetinji strah od odbacivanja i sram od prvog kontakta od ”izvanzemaljke”, i kreneš u tu iskonsku avanturu zaljubljivanja, uparivanja i povezivanja različitosti i različitih navika u jedan novi modul života. I dok ostali članovi krda i dalje sviraju ”zračne gitare” s komadima iz svoje mašte, vi se pomalo odvajate u novu stvarnost zajedničkog života. Potvrđeni u primarnoj muškoj taštini ulazite u ”zonu sumraka” o kojoj znate sve, a zapravo ništa. Na tom linearnom pravcu zbivanja ispisana su mnoga svjedočanstva, priznate greške, propusti i uspjesi. Ali, tko će učiti na tuđim greškama? Zato i postoji život da nas nauči svemu, zar ne?
OK, mi smo muškarci. Snažniji spol koji u ova moderna vremena čeka da mu žena sama pristupi preuzimajući inicijativu. Između samca i zauzetog muškarca stoje milijuni ispisanih stranica romana, publicističkih i znanstvenih ekspertiza, anonimnih pisama i molbi za savjet, potpisanih brakorazvodnih dokumenata, muzej prekinutih veza i milijuni slomljenih srca na obje strane bojišnice eonskog rata spolova u kojem obje strane žele zauzeti dominaciju u vezi umjesto da se trude razumjeti jedno drugo, potrebe partnera, viziju, strahove, sreću, želju…
Kad bolje pogledamo, mi muškarci možemo pišati stojećke. To nas čini brzima, odlučnima, praktičnima. Žena prvo zastane, ogleda se, razmisli o svemu i tek tada donese sigurnu odluku o svojim budućim postupcima.

Ova primitivna usporedba našeg ponašanja iz doba plemenskog života zapravo otvara širok dijapazon tema o kojima muškarac može razgovarati s muškarcem, učiti od žena, žene od muškaraca, žene od žena. Intrigantno je što kolumni o odnosu muškaraca i žena ima mali milijun, no svatko od nas misli da je poseban i da njemu ne trebaju ovakve sterilne upute o životu, seksu, vezama, ljubavi, mržnji, ravnodušnosti. Činjenica je da ne razumijemo jedni druge.
Sad, treba li na portalu za muškarce muškarac pisati o tome što bi ON trebao učiniti da bi imao bolju vezu i komunikaciju s NJOM ili bi faktorima trebalo zamijeniti mjesta?
U svemu tome ne pomažu ni sociolozi, ni psiholozi, ni seksolozi već obična mudrost života – iskustvo.
Tek kad se uspijemo ogoliti pred sobom samima, kad se iskreno pogledamo u oči i priznamo si da smo samo ljudi od krvi i mesa, e onda možemo dalje. Tamo, u avanturu života gdje još nikada niste bili. U dubinu svemira svojih emocija u koje se niste usudili ići. Stoga, ”Askman”. Pitajmo jedni druge i pokušajmo se razumjeti lišeni muško-ženskog konteksta.
Krešimir Butković

rođen je 1973. godine u Zagrebu. Nakon završene srednje komercijalne škole upisuje Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, gdje nakon nekoliko položenih ispita, zbog zdravstvenih problema (tetraplegija) zamrzava status studenta. Diplomirao je logoterapiju.
Od 1991. poeziju i prozu objavljuje u hrvatskim književnim časopisima. Kolumnist je, recenzent, tekstopisac za brojne glazbenike. Njegova poezija je 2003. ukoričena u zajedničkoj zbirci Svjetlost ognjišta, a zatim objavljuje i dvije vlastite zbirke poezije (Šetnja života, Naklada Uliks, Rijeka, 2004. i Krug dana, Art studio Hagall, Rab, 2012.) te pet romana za odrasle (Fifty-Fifty, Naklada Uliks, Rijeka, 2013. Kako si ga tražila, Naklada Uliks, Rijeka, 2017. Pukovnikova ljubav 2019. Naklada Uliks – Rijeka) te Molitelj, Funditus, Zagreb, 2014.) Žanin gambit (Funditus, Zagreb, 2016.) Izašla su mu i dva bestselera za djecu, avanturistički roman za djecu Bornin vremeplov (Funditus, Zagreb, 2016.) te nastavak istog, Borna na Rabu (Funditus, Zagreb, 2018.). 2020. godine objavljuje zvučni roman za djecu ”Modri zvjezdani vlak” na YouTube kanalu ”Naklada Uliks – Rijeka”. Iste godine svojim romanom “Bok Roko!” pobjednik je natječaja Zvonko kojeg je raspisalo Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade / Klub prvih pisaca. 2021. u nakladi ”Naklada Uliks, Rijeka) izlazi mu drugo izdanje njegovog autobiografskog bestselera ”Fifty-Fifty”. Član je DKH ogranak u Rijeci. Na Petrarca Festu 2015. osvaja treću nagradu za najbolji sonet.