Sjedio sam u omiljenoj kavani, onoj s preglomaznim foteljama i pogrešnom atmosferom, čitajući tekst o etimologiji riječi “kurva” kad mi pristupi Jelena, negdašnja psihologinja s fakulteta filozofije.
Naravno da je to bila Jelena – uvijek te netko s takvim imenom prekine baš kad pomisliš da si našao kozmičku istinu u dnu šalice.
“Čitaš nešto zanimljivo?” upitala je, a ja sam osjetio poznati val panike koji me uvijek spopadne kad me netko uhvati u činu mišljenja. Kao da sam dijete uhvaćeno kako čita Playboy, samo što umjesto golih teta proučavam golu etimologiju.
Svete prostitutke
“Pa… ovaj… čitam o svetim prostitutkama,” promucao sam, odmah zažalivši zbog kroničnog nedostatka društvene inteligencije. Jelena je podigla obrvu – onaj klasični pokret koji znači ili “Fascinantno” ili “Pozivam bolničare”.
“Svete prostitutke?” sjedila je preko puta mene, što je bila greška s obje strane. “To zvuči kao naslov moje diplomske radnje.”
I tu je počelo. Objasnio sam joj kako sam otkrio da je riječ “kurva” nekad značila nešto potpuno drugačije – sveticu, proročicu, kanal božanske energije. Jelena me slušala s pogledom koji ljudi razviju nakon godina slušanja ljudskih neuroza, miješajući profesionalnu zainteresiranost s blagom zabrinutošću za moje mentalno zdravlje.
“Dakle,” rekla je polako, “ti sad pokušavaš rehabilitirati jednu od najgorih psovki u hrvatskom jeziku?”
“Nije rehabilitacija,” branio sam se, osjećajući kako mi se glas povisuje za oktavu kao kad objašnjavam majci zašto još nisam oženjen. “To je… arheologija značenja. Etimološka pravednost!”
Naručila je cappuccino i nastavila me promatrati pogledom koji govori: “Ovaj čovjek će jedan dan napisati manifest u dvadeset stranica o tome zašto su parkirni mjerni uređaji zapravo instrument patrijarhalnog ugnjetavanja.”
Civilizacijske osnove
“Znaj,” rekla je nakon što joj je konobar donio kavu – savršenu, naravno, dok je moja već bila nigdje – “možda bi trebao pronaći hobi koji ne uključuje preispitivanje cjelokupne civilizacijske osnove.”
“Ali ne razumiješ!” uzviknuo sam, privlačeći poglede drugih gostiju koji su ziher pomislili da sam tip koji upravo objašnjava zašto je Nietzsche bio u pravu.
“Ovo nije samo o riječima. Ovo je o tome kako smo izgubili povezanost s božanskim ženskim principom! Kako smo svetinju pretvorili u sramotu!”
Jelena je pomiješala šećer u kavi preciznošću kirurga ili nekog tko pažljivo priprema otrov. “I što ćeš s tim saznanjem? Hoćeš li početi komplimentirati žene noći sa ‘sveta prostitutko’?”
Tu sam već osjetio kako me hvata poznata panika kad sam s nekim nedovoljno poznatim u društvu, ona u kojoj se moja intelektualna usmjerenost sudara s društvenom realnošću. Poput onog puta kad sam pokušao objasniti blagajnici u supermarketu zašto je kupnja hrane zapravo metafizički čin komunikacije s kozmičkom energijom.
“Ne, ne,” promrmljao sam, “to nije poanta…”
“Koja je poanta?”
I tu je bio problem. Nisam bio siguran. Možda sam samo pokušavao pronaći neko više značenje u običnoj egzistenciji, neku povezanost s nečim većim. Možda sam bio umoran od življenja u svijetu gdje svaka riječ, svaki gest, svaka interakcija prolazi kroz milijun filtera značenja.
Foto: Canva
Savršenstvo u nesavršenom
“Možda,” rekao sam polako, “samo pokušavam razumjeti kako se stvari toliko izobliče. Kako svetinja postane uvreda. Kako se sveti seks pretvori u nešto prljavo.”
Jelena je kimala, i po prvi put u razgovoru činilo se da me stvarno sluša. “To je lijepo. Ali možda je problem što pokušavaš pronaći savršenstvo u nesavršenom.”
“Ali ako ne pokušam,” rekao sam, osjećajući kako ulazim u jedan od svojih monologa, “ako samo prihvatim da su stvari kakve jesu, izgubit ću ono malo čudesnog što još uvijek postoji?”
Završio sam kavu – gorku, kao i većinu mojih filozofskih spoznaja – i pogledao Jelenu. Bila je lijepa na onaj način na koji su lijepe žene koje te mogu razumjeti ali nikad neće spavati s tobom jer si previše kompliciran za njihovo dobro.
“Možda je problem,” rekla je ustajući, “što tražiš sakralno na pogrešnim mjestima.”
I otišla je, ostavivši me s računom i još jednom spoznajom koja se neće pretvoriti u ništa konkretno. I sad se pitam – možda je sveto u običnom, možda je božansko u svakodnevnom. Možda ne trebam iskopavati antička značenja riječi da bih pronašao smisao.
Ali opet, možda i trebam. Možda je to moja “kurva” u kafeu – u izvorno svetom smislu riječi, naravno.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
