Kako šećer mijenja naš mozak?

Mozak ima receptore za glukozu, a kada su stimulirani šećerom, on pokreće niz signalnih putova koji u konačnici dovode do stvaranja tvari ovisnosti. Ovaj mehanizam je inherentno prisutan tako da ćete, ako zlouporabite šećer, naložiti sklop nagrađivanja mozga na negativan način, kao da koristite heroin.

Ovisnost?

Naš mozak često instinktivno žudi za šećerom. To može biti kriška kolača u trenucima stresa, čokoladica kad vam je dosadno ili zaslađena kava kad vas treba podignuti.

Nemogućnost prestanka konzumiranja šećera možda ne proizlazi iz nedostatka volje, već iz nepotpunog shvaćanja prirode šećera i njegovog djelovanja na mozak.

Želja za slatkim – Instinkt za preživljavanjem i rastom

Neki baner

Šećer služi kao primarni izvor energije za svaku stanicu u našem tijelu i velik dio hrane koju jedemo razgrađuje se na različite šećere.

Mozak je energetski najzahtjevniji organ, koji koristi oko polovicu ukupne energije šećera u tijelu.

Stoga, kada probamo nešto slatko, naš mozak signalizira: “O, ovo je dobro!”

Osim što nam pomaže identificirati sigurnu hranu, slatkoća također igra ulogu u ljudskom preživljavanju i rastu.

Postoje dokazi koji upućuju na to da dječja sklonost slatkoj hrani može biti povezana s njihovim većim kalorijskim potrebama tijekom faze rasta, koja obično traje od djetinjstva do kraja puberteta.

Učinak šećera na naš mozak

Kada konzumiramo šećer, receptori na našim jezicima šalju slatke signale mozgu, potičući oslobađanje dopamina, što može izazvati osjećaje radosti i sreće.

Moždani putovi koji se koriste važni su za zadovoljstvo, pamćenje i nagradu. To znači da kada se uključimo u aktivnosti koje pokreću oslobađanje dopamina, doživljavamo radost, stvaramo sjećanja i radujemo se što ćemo to ponovno učiniti.

Dopamin se također suprotstavlja stresu, a kad ste pod stresom, dopamin se oslobađa 100 puta više od normalne brzine i može blokirati djelovanje hormona stresa poput adrenalina.

Mnogi ljudi nisu svjesni da pretjerana konzumacija šećera može dovesti do posljedica vrlo sličnih zlouporabi droga ili alkohola. To s vremenom može rezultirati kroničnim smanjenjem razine dopamina. Posljedično, pojedinci mogu tražiti veće količine šećera kako bi iskusili istu razinu užitka, što na kraju dovodi do stanja ovisnosti u kojem konzumiraju sve više i više.

Kada unosite rafinirani šećer, receptori za slatko signaliziraju sustav nagrađivanja mozga učinkovitije nego kada jedete voće. Pritom razine dopamina koje oslobađa mozak daleko premašuju ono što možemo podnijeti.

šećer

Foto: Canva

Izaziva li šećer veću ovisnost od droga?

Šećer je neodoljivo primamljiv, ne samo zato što potiče mozak na proizvodnju dopamina koji donosi radost, već i zato što potiče proizvodnju endogenih opioida u mozgu, što može dovesti do ovisnosti.

Mozak ima receptore za glukozu, a kada su stimulirani šećerom, on pokreće niz signalnih putova koji u konačnici dovode do stvaranja tvari ovisnosti. Ovaj mehanizam je inherentno prisutan tako da ćete, ako zlouporabite šećer, naložiti sklop nagrađivanja mozga na negativan način, kao da koristite heroin.

Učinak šećera na mozak ne samo da ima sličnosti s lijekovima, već je u određenim okolnostima čak i primamljiviji

Kada postoji manjak dopamina i endogenih opioida, osoba se može osjećati tužno, zbunjeno, usporeno i nekoncentrirano. Sve to može dodatno potaknuti želju za konzumiranjem više šećera.

Upoznajte svoje šećere – ključ za prevladavanje ovisnosti

Šećer i mozak dijele urođenu jaku vezu. Nažalost, moderna prehrana puna je visoko rafiniranih šećera koji izazivaju privlačnost poput lijekova. Zapravo, slatkoća koju danas konzumiramo značajno se razlikuje od onoga što su nekada imali naši preci.

Zaključak:

“Mozak kaže: ‘Trebamo šećer; moramo imati šećer; ne možemo preživjeti bez toga’. S druge strane, tijelo se ne slaže i govori: ‘Ne volimo sve vrste šećera’.”

Da bismo prestali konzumirati šećer, prvo bismo ga moramo razumjeti.

Neki baner
No Comments Yet

Comments are closed