Uredno podšišana živica od lovora označava točnu granicu gdje prestaje posjed obitelji kardiologa s broja 14 i počinje moj. Subota je ujutro, specifičan sat kad kvart miriše na svježe pokošenu travu, skupe deterdžente i dizel obiteljskih SUV-ova koji se pale za odlazak u tjednu nabavku.
Stojim na terasi s keramičkom šalicom u kojoj se hladi kava. Promatram svoje prste. Čudno je to s tijelom. Ono točno zna kad treba prinijeti šalicu usnama, kad treba blago kimnuti susjedu koji u brendiranoj trenirci izbacuje kantu za plastiku, i kad treba aktivirati mišiće lica u ono što u predgrađima prolazi pod pristojan, susjedski osmijeh. Sve to radi potpuno samo od sebe.
Automatizacija svakodnevice
– Prekrasan dan za uređenje dvorišta, zar ne? – dovikuje susjed preko ograde. Glas mu ima onu prepoznatljivu, zdravu dinamiku čovjeka koji vjeruje u privatno zdravstveno osiguranje i važnost aeracije travnjaka.
– Apsolutno, dragi susjede. Mislim da ću danas konačno riješiti kutak iza garaže – odgovara mehanizam u mojim glasnicama. Ton je topao, prigodno ležeran, s točno odmjerenom dozom subotnje lijenosti.
Misli mi prolaze sa strane, poput sitnih vijesti na dnu ekrana koje nitko ne čita. Pojavi se misao o tome da bih trebalo platiti račun za osiguranje, pa misao o tome da je ljudsko postojanje kroz vjenčani prsten i bračni krevet zapravo vrhunski dizajniran administrativni apsurd, a onda se pojavi i jedna blaga, bezlična tuga. Ja sam samo prostor kroz koji te neuroze srednje klase marširaju u formaciji.
Izbrisana ploča
Iz kuće se začuje prigušeni zvuk perilice posuđa koja je završila ciklus pranja. To je signal. Uskoro će se probuditi supruga, uslijedit će razgovor o tome hoćemo li za ručak nešto ispeći ili nešto naručiti, i morat ću odigrati ulogu čovjeka koji ima preferencije u pogledu hrane.
Možeš biti potpuno odsutan, možeš biti izbrisana ploča bez ijedne osobine, a svijet će te i dalje nagrađivati statusom uzornog građanina – sve dok na vrijeme plaćaš komunalnu naknadu i koristiš ispravne zamjenice u razgovoru.
Spuštam šalicu na stakleni stol i ulazim u kuću.
Prethodna kolumna:
Zašto najviše ismijavamo stvari koje nas potajno zanimaju?
Ako vam je ova priča probudila nelagodu, prepoznavanje ili ono neugodno pitanje “a što ako ipak ima nešto u tome?”, možda biste trebali pročitati i prethodnu kolumnu Najteže je napustiti priču koju pričaš o sebi. Jer možda najveći problem nikada nije bio u ljudima koje ismijavamo, nego u pričama koje uporno govorimo sami sebi kako bismo ostali isti.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
