Dinamo nije izgubio ono najvažnije. Ali vrijeme je da se 70.000 ljudi toga sjeti

Postoji jedna gotovo fascinantna osobina hrvatskog nogometa. Kad klub pobjeđuje, svi znaju tko je zaslužan. Kad gubi, svi znaju tko je kriv. A kada se zareda nekoliko loših rezultata, odjednom imamo više nogometnih stručnjaka nego stanovnika.

Dinamo nije iznimka. U Hrvatskoj možete promijeniti mišljenje o gotovo svemu, ali pokušajte promijeniti nečije mišljenje o Dinamu. E, to već ide malo teže.

I upravo zato vrijeme je da se o klubu počne razgovarati iz drukčije perspektive. Ne zato što problemi ne postoje. Postoje. Ne zato što vodstvo ne treba kritizirati. Treba, kada za to postoji razlog. Nego zato što smo u silnoj potrazi za krivcima zaboravili ono što bi nam svima trebalo biti zajedničko.

Dinamo nije ni Boban, ni trener, ni uprava. Dinamo je institucija koja mora biti veća od svakoga od njih.

Nije svaka kritika napad, niti je svaka podrška slijepa odanost

Zvonimir Boban nije čovjek kojeg treba posebno predstavljati hrvatskoj nogometnoj javnosti. Njegovo ime nosi težinu nogometne povijesti, emocija i očekivanja. Ali upravo je u tome zamka: nogometna veličina ne jamči upravljačku nepogrešivost.

Boban ima pravo na pogrešku. Kao što navijači imaju pravo na nezadovoljstvo. Ima pravo na vrijeme potrebno za provedbu vizije, ali ne i na neograničen kredit povjerenja koji ne podliježe preispitivanju.

Čovjek može donijeti pogrešnu odluku, a da zbog toga ne postane neprijatelj kluba. Može pogriješiti u procjeni trenera ili igrača, a da to automatski ne znači kako nema dobre namjere. Može zaslužiti kritiku, a da pritom ne zaslužuje javno razapinjanje.

To vrijedi za Bobana, ali i za svakoga tko će nakon njega preuzeti odgovornost. Nogomet, baš kao ni život, rijetko je crno-bijel.

Sedamdeset tisuća članova. A gdje je njihov glas?

Dinamo je nedavno objavio da ima 70.000 članova. To je golema zajednica ljudi kojima klub očito nešto znači. Ali članstvo nije samo podatak za godišnje izvješće. Nije iskaznica koju spremimo u novčanik niti brojka kojom se povremeno pohvalimo.

Članstvo je pripadnost. A pripadnost podrazumijeva i odgovornost. Odgovornost uprave prema članovima, svakako. Ali i odgovornost članova prema klubu.

Zato bismo upravo tih 70.000 ljudi danas pitali: gdje ste? Ne mislimo na one koji redovito dolaze na utakmice, putuju za klubom i godinama sudjeluju u njegovu životu. Mislimo na sve nas koji Dinamo smatramo svojim, a ponekad zaboravljamo da pripadnost ne završava komentarom na društvenim mrežama.

Ako smo sposobni okupiti se oko kluba kada slavi, onda bismo morali biti sposobni pokazati zajedništvo i kada mu ne ide. Ne zajedništvo protiv kritičara. Ne zajedništvo u obrani pojedinca. Nego zajedništvo oko ideje da Dinamo mora ostati snažan, stabilan i dostojan vlastite povijesti.

Sedamdeset tisuća članova nije samo broj. To je potencijal za ozbiljnu, organiziranu i odgovornu podršku.

Najlakše je voljeti klub koji pobjeđuje

Kada Dinamo niže pobjede i igra europske utakmice, nije teško biti ponosan. Teže je kada igra ne izgleda kako bi trebala, rezultati izostaju i umjesto o golovima razgovaramo o odgovornosti.

Podrška klubu nije isto što i podrška svakoj odluci njegova vodstva. Možete tražiti odgovornost uprave i istodobno željeti da Dinamo pobijedi sljedeću utakmicu. Možete biti nezadovoljni Bobanovim odlukama i priznati da se nečija cijela reputacija ne svodi na nekoliko loših mjeseci.

Možete zahtijevati promjene, a da ne priželjkujete potpuni raspad sustava samo kako biste jednoga dana mogli reći: „Jesmo li vam rekli?” Jer što smo time dobili? Osobnu satisfakciju? A što je dobio Dinamo?

Igrači trebaju osjetiti da iza njih stoji zajednica koja očekuje maksimum, ali ih neće unaprijed otpisati. Vodstvo mora znati da ima podršku za dobre odluke, ali i da će za pogrešne odgovarati. To nije proturječno. To je temelj ozbiljne sportske kulture.

Možda Dinamu ne treba još jedan spasitelj

Hrvatski nogomet ima neobičnu sklonost traženju spasitelja. Svako malo pojavi se netko tko bi trebao riješiti sve probleme, vratiti rezultate i gotovo čarobnim štapićem promijeniti atmosferu. A onda pogriješi i od spasitelja preko noći postane glavni krivac.

Možda bismo trebali prestati tražiti pojedince koji će sami nositi težinu cijelog kluba. Dinamu ne treba kult ličnosti. Treba mu sustav: odgovorno vodstvo, jasna sportska politika, kvalitetna komunikacija i svijest da se povjerenje članova svakodnevno zaslužuje.

Treba mu strpljenje, ali ne ono koje služi kao izgovor za nerad. Ponajviše mu treba zajednica koja razlikuje podršku od poslušnosti. Član koji postavlja neugodna pitanja nije neprijatelj. Navijač koji traži bolje rezultate nije izdajnik. A onaj koji smatra da vodstvu treba dati priliku nije automatski slijepi obožavatelj.

Dinamo će preživjeti i ovu krizu. Pitanje je što ćemo naučiti.

Dinamo je postojao prije aktualne uprave i postojat će nakon nje. Postojao je prije današnjih igrača i postojat će kada oni završe karijere. To nije prijetnja nikome. To je podsjetnik na veličinu institucije.

Zato je pogrešno svu energiju usmjeravati samo na pitanje tko mora otići. Jednako je važno što želimo izgraditi. Kakav Dinamo želimo za pet godina? Kakav odnos kluba i članova? Kakvu odgovornost ljudi koji njime upravljaju?

Zato je ovo naš poziv Dinamovim članovima: probudite se. Ne da biste nekome pljeskali po zapovijedi. Ne da biste prestali kritizirati. Nego da biste pokazali da vam je do kluba stalo i kada nije lako.

Dođite na utakmicu kada možete. Podržite igrače. Sudjelujte u životu kluba. Koristite članska prava. Postavljajte pitanja. Tražite odgovore. Budite prisutni. Nemojte dopustiti da se članstvo svede na brojku kojom će se netko pohvaliti pred kamerama.

A Boban i aktualno vodstvo? Njihova je zadaća pokazati da znaju što rade, priznati ono što ne funkcionira i ponuditi razloge zbog kojih im se može vjerovati. Na nama nije da ih unaprijed osudimo, ali nije ni da im unaprijed oprostimo.

Dinamo ne treba 70.000 ljudi koji će šutjeti i klimati glavom. Treba 70.000 ljudi kojima je dovoljno stalo da ga podrže, ali i dovoljno hrabrosti da od njega traže više.

Jer njegova najveća snaga nisu samo teren, predsjednički ured ili trenerska klupa. Njegova najveća snaga su ljudi. Vrijeme je da se toga ponovno sjetimo.

Izdvojeno

Nered u domu? Potencijalni znak nekog psihološkog poremećajaKako prekinuti vezu s nekim koga volite?Tjedni horoskop od 21. do 27. rujna: Počinje sezona Vage, a nekim znakovima donosi važne odlukePadel za početnike: sport koji spaja tenis, taktiku i dobro društvoZašto je bobičasto voće najbolji saveznik vašeg zdravlja?Nije dobro da čovjek bude sam: Jesmo li se otuđili da sami sebe zaštitimo?Krem juha od pečenih rajčica i hrskavi sendvič sa sirom: Ručak stvoren za hladan jesenski danZašto mlijeko nije dobro držati na vratima hladnjaka?