Došla je u srijedu, između dva espressa. Tomislav je sjedio na terasi kafića čija je tenda bila izblijedjela do boje meditacije – niti bijela niti žuta, nešto između odustajanja i zaborava – i čitao izvještaj o prirastu turista u južnoj Dalmaciji kad je za stol sjela žena koju nije pozvao. Stavila je torbu od prirodne kože na stolicu između njih kao da razdvaja svjedoke.
– Osjećam – rekla je bez uvoda – da si prošao kroz veliku transformaciju.
Integrativna somatska pratiteljica
Tomislav je podigao pogled. Žena je bila u četrdesetima, kovrčava kosa stisnuta u nešto što bi moderni ezoteričari nazvali organskim neredom, naušnice s ametistom promjera koji signalizira ozbiljnost duhovnog portfelja. Lice inteligentno. To je bio problem.
– Jesam – rekao je. – Promijenio sam pružatelja internetskih usluga.
Nije se pomaknula. Naručila je kamilicu i platila bezgotovinski, što je Tomislav zabilježio kao zanimljiv paradoks za nekoga tko je, kako se ispostavilo kroz sljedećih dvadeset minuta, živio izvan matrice.
Zvala se Vesna i radila je nešto što je opisivala kao integrativnu somatsku pratiteljicu s elementima tantričke dekonstrukcije, što je Tomislav, u svom unutarnjem rječniku, preveo kao: skupo i nejasno. Bila je dio kruga koji se okupljao svaki tjedan u stanu iznad ribarnice – ironija prostorna, ne namjerna – gdje su zajedno radili s energijom kolektivne sjene.
Kolektivna sjena jest jungovski termin koji je popularizirala New Age industrija s godišnjim prometom od otprilike 5.1 milijardi dolara, prema podacima Global Wellness Institute iz 2023. U mediteranskom kontekstu, sjena najčešće znači da netko u grupi nije platio račune, a ostali to ne smiju nazvati pravim imenom.
– Zašto si mi prišla? – pitao je direktno.
– Prepoznajem ljude koji su na rubu – rekla je. – Koji su se… gotovo probili.
Tomislav je pogledao more. Bilo je mirno i plavo i savršeno ravnodušno prema probijanjima i rubovima. Trajekt za otok izlazio je iz luke točno po rasporedu.
– Na rubu čega?
– Ega – rekla je, kao da izgovara dijagnozu.
To je bila tehnika, prepoznao ju je odmah. Imenuj nešto dovoljno opće da sve postane njezino i ništa ne može biti pogrešno. Ego je savršena zamka jer svaki prigovor potvrđuje tezu. Kaže li: ‘nemam problem s egom’ – ego govori. Kaže li: ‘moždа imaš pravo’ – transformacija počinje. Sustav je zatvoren i samopotvrdljiv kao sva dobra mistifikacija.
Ali Vesna nije bila glupa. I to je bio problem.
– Slušaj – rekao je – imam doktorat iz sociologije religije. Proučavam ovakve grupe profesionalno.
– Znam – rekla je. – Zato sam ti prišla.
Odvela ga je tjedan dana kasnije.
Stan iznad ribarnice
Hodali su kroz uske ulice prema stanu koji je, izvana, izgledao kao svaki drugi u toj staroj jezgri – žbuka koja se ljušti u savršenim, gotovo estetskim pukotinama, prozori s drvenim kapcima od kojih je jedan uvijek malo škiljio. Unutra: osam ljudi u polukrugu, miris tamjana koji je pokušavao prekriti miris ribe što je prodirao odozdo i dijelom uspijevao.
Sudionici su bili: dva psihoterapeuta privatne prakse, jedna bivša investicijska bankarica koja je, prema Vesni, konačno pronašla sebe (Tomislav je izračunao da to pronalaženje traje tri godine i košta otprilike koliko ju je stajalo napuštanje karijere, plus sav novac potrošen na radionice), jedan mlađi tip s MacBookom koji je radio nešto s kriptom i svjesnošću, jedna žena u šezdesetima koja je sigurno bila najzdravija osoba u sobi jer nije govorila puno, i par koji je sjedio blizu, ali se nije doticao, što je Tomislavu reklo sve.
Vodila je Maja. Ime je koincidencija, ali ne laka.
Maja (skt. māyā) jest vedantički termin za kozmičku iluziju, veo koji prekriva Brahman. U sobi iznad ribarnice u dalmatinskom gradu, Maja je bila žena od pedeset i nešto godina s diplomom iz kineziologije i certifikatom iz breathworka koji je dobila na online tečaju tijekom pandemije.
Maja je govorila o sili koja ulazi kad popustimo kontrolu. Govorila je mirno i metodično i Tomislav je slušao s olovkom u glavi, kategorizirajući: sad apofatička definicija (ono što nije), sad paradoks kao zamjena za objašnjenje, sad poziv na tjelesno iskustvo kao dokaz koji se ne može opovrgnuti jer je subjektivan.
Žena koja nije puno govorila
I onda se nešto čudno dogodilo.
Nije bila Maja. Maja je prestala govoriti i netko drugi – ona žena u šezdesetima koja nije puno govorila – rekla je nešto sasvim jednostavno:
– Jedina stvar koja se stvarno mijenja jest koliko si spreman izgubiti.
Nitko nije reagirao dramatično. Nije bilo glazbe. Nije bilo tamjana koji se pojačao u pravom trenutku. Bila je to samo rečenica, izrečena ravno, bez ukrasa, i Tomislav je osjetio nešto što bi, da je bio manje precizan u svom rječniku, nazvao: istina.
Nije je zapisao u bilježnicu. Nije je kategorizirao.
Sjedio je s njom nekoliko sekundi, kao s predmetom koji je pronašao na cesti i za koji ne znaš trebaš li ga ponijeti kući ili ostaviti.
Vesna ga je čekala vani, na stepenicama, s cigaretom.
– I? – rekla je.
– Sociološki zanimljivo – rekao je.
– Naravno – rekla je i nije se smijala, ali je nešto oko njezinih očiju znalo više nego što je govorilo.
Prošli su pokraj ribarnice. Ribari su pakirali ostatke, led se topio, školjke su ležale u hrpama s onom savršenom nezainteresiranošću mrtvih stvari za žive rasprave. Sunce je padalo iza otoka. More je postalo boje staroga vina.
Nitko nije savršen
– Dolazit ćeš opet? – pitala je.
Tomislav je zastao. Pogledao je natrag prema zgradi, prema prozoru s kapkom koji je škiljio. Negdje unutra, žena u šezdesetima uzimala je svoju torbu i odlazila kući u jednosoban stan za koji je Tomislav bio siguran da nije natrpan kristalima.
– Možda. – rekao je, što je u njegovom rječniku bilo nešto između da i trebam to još jednom vidjeti da znam je li bilo stvarno.
Vesna je bacila opušak u more – mali ekološki grijeh koji je oprostio jer nitko nije dosljedan – i krenula prema gradu, prema svjetlima koja su se sad palila duž obale jedno po jedno, kao da netko marljivo i bez žurbe obavlja posao koji traje oduvijek.
Tomislav je ostao još trenutak.
Gore, iza stakla, tamjan se gasio sam od sebe.
Tamjan se uvijek gasi sam od sebe. Ovo nije simbol. Ili jest. Tomislav više nije bio siguran, što je, po svemu sudeći, bio početak problema.
Ako vam je ova priča probudila nelagodu, prepoznavanje ili ono neugodno pitanje “a što ako ipak ima nešto u tome?”, možda biste trebali pročitati i prethodnu kolumnu Najteže je napustiti priču koju pričaš o sebi. Jer možda najveći problem nikada nije bio u ljudima koje ismijavamo, nego u pričama koje uporno govorimo sami sebi kako bismo ostali isti.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
