Jučer sam shvatio da sam se zaljubio u svoju psihologinju. Ne, ne mislim na onu vrstu transfera o kojem pišu u udžbenicima – mislim na pravu, osnovnu, adolescentsku zaljubljenost koja te tjera da preispituješ svaki njezin pokret kao da dešifriraš hijeroglife.
Projekcija
“Možda je to samo projekcija”, rekao sam sebi dok sam čekao lift u njezinoj zgradi. “Možda projiciram majčinsku figuru na autoritativnu osobu koja mi pomaže razriješiti komplekse.” Ali kad se lift otvorio i ugledah je kako tamo stoji sa svojim zagonetnim osmijehom, sva moja pseudo-freudovska objašnjenja raspršila su se kao dim.
“Kako ste?” upitala je.
“Egzistencijalno anksiozno, ali fizički funkcionalan”, odgovorio sam, misleći da je to duhovito. Nije se nasmijala.
Sjeli smo u njezin ured – taj mali hram samoispitivanja gdje sam već mjesecima bušio svoje neurotične balone o zidove njene profesionalne tišine.
Sanjao sam zmaja
“Pričajte mi o snovima”, rekla je, kao što uvijek kaže.
“Sanjao sam da sam zmaj”, počeo sam, “ali ne onaj veličanstveni kineski zmaj koji donosi sreću. Više neki nevješti, intelektualni zmaj koji pokuša zapaliti selo, ali mu se dogodi da spali vlastiti rep.”
Zapisala je nešto. Uvijek piše misteriozne bilješke. Što ako piše shopping listu? Što ako piše “ovaj tip je potpuno lud”?
“I što mislite da zmaj predstavlja?” upitala je.
“Pa”, rekao sam, naslanjajući se na fotelju s onim posebnim ponosom koji rezerviramo za trenutke kad mislimo da smo pametni, “čitao sam o sufizmu i Rumi kaže da moramo sučeliti zmaja svojih apetita s drugim zmajem – životnom energijom duše.”
Požuda
“Aha”, rekla je. Taj njezin ‘aha’ može značiti bilo što – od ‘briljantno uočavanje’ do ‘trebat će mi veća doza strpljenja’.
“Dakle, možda sam u snu pokušavao integrirati svoju požudu s duhovnom energijom, ali sam završio kao neki komični hibrid koji ne uspijeva ni u jednom ni u drugom.”
Ostavila je olovku i pogledala me onim pogledom koji koristi kad se sprema reći nešto što će me natjerati da preispitam cijeli svoj svjetonazor.
“A što ako zmaj koji gori nije vaš apetit nego vaš strah od intimnosti?”
Ostao sam bez teksta. To se ne događa često. Obično imam odgovor na sve, ili barem duhovit komentar koji prikriva činjenicu da nemam pojma o čemu pričam.
Strah od intimnosti
“Mislite da se bojim intimnosti?” upitao sam.
“Vi što mislite?”
I tu je bila – ta klasična psihološka zvrčka. Pitanje koje se vraća kao bumerang.
“Mislim da se bojim da ću, ako dopustim nekome da me stvarno upozna, otkriti da sam dosadan”, rekao sam, iznenadivši samog sebe s iskrenošću.
“I što bi se dogodilo kada biste bili dosadni?”
“Pa, napustila bi me. Kao što su me napustile sve ostale.”
“Sve ostale?”
“Sara me ostavila jer sam, kako je rekla, ’emocionalno nedostupan’. Lisa je rekla da sam ‘pretjerano analitičan’. A Mona… Mona je jednostavno rekla ‘to nije to’ i nestala kao da sam neki neuspjeli magični trik.”
“I sad se bojite da ću i ja otkriti da niste dovoljno zanimljivi?”
Pogledao sam je i osjetio kako mi se želudac steže. “Jesam li vam rekao da ste prelijepi?”
“Ne”, rekla je mirno. “Zašto mislite da je to važno spomenuti sada?”
“Jer”, rekao sam, znajući da ulazim u minsko polje, “mislim da sam se zaljubio u vas i to čini cijelu ovu situaciju neobično kompleksnom.”
Foto: Canva
Tišina
Nastala je tišina. Ne ona ugodna terapeutska tišina, nego ona druga – ona koja zvuči kao sirena za uzbunu.
“Kako se osjećate nakon što ste to rekli?” upitala je na kraju.
“Kao da sam upravo pozvao zmaja na čaj”, odgovorio sam. “I sad se bojim da će doći.”
Nasmiješila se prvi put tijekom seanse. Pravi, topli osmijeh.
“Možda je vrijeme da naučite živjeti s dramom koji postoji u vama, umjesto da se zmaja stalno plašite.”
Izašao sam iz njezinog ureda s osjećajem da sam upravo počeo razumijevati nešto važno o sebi, iako nisam bio siguran što točno. Ali možda to i jest poanta – hrabrost nije u tome da ne znaš za strah, već naprosto ono čega se plašiš pozoveš na čaj i vidiš hoće li doći.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
