Jučer sam odlučio postati mudar. Ne ala YouTube-tutorial-mudrost, već pravi, antički tip mudrosti. Inspiriran pričom o Euklidu iz Megare i njegovoj “askezi govora”, riješio sam da zadnjih dvadeset godina verbalnog larpurlartizma transformiram u filozofiju tišine.
Smisao postojanja
Budim se u sedam ujutro s osjećajem da ću konačno shvatiti smisao postojanja kroz discipliniranu komunikaciju. Prva prepreka: mama pita što želim za doručak. Umjesto uobičajenog “ma ne znam, što god imaš”, duboko razmislim o ontološkim implikacijama odgovora. Pet minuta kasnije, kad konačno izustim “kruh”, ona me gleda kao da sam pobjegao sa psihijatrijskog odjela.
“Nekako si tih”, konstatira. Objašnjavam joj koncept askeze govora. Ona odgovara: “Aha, znači nećeš više gnjaviti s tim svojim filozofskim glupostima.”
Touché, mama. Touché.
Na poslu odlučujem primijeniti Euklidovu metodu “istinitog govora”. Kad me kolega pita mišljenje o novom projektu, umjesto diplomatskog “interesantno je”, kažem: “Mislim da je to potpuno besmisleno i da će nas odvesti u propast.” Trenutak tišine. Onda on odgovara: “Konačno da netko kaže nešto pošteno!”
Začuđen sam. Možda ima u ovome nešto.
Samo najbitnije
Popodne na kavi s prijateljem, objašnjavam mu svoje novo uvjerenje. “Dakle, ti sad nećeš pričati gluposti?”, pita. “Upravo to”, odgovaram svečano. “Samo najbitniji komunikacijski akti.”
Sljedećih sat vremena provodimo u tišini. Ja meditativan, fokusiran na “moć praznine”. On zbunjen, čita vijesti na mobitelu. Konačno kaže: “Ovo je dosadno. Mogu li te nešto pitati?”
“Naravno.”
“Jesi li ti normalan?”
Duboko promišljam o toj filozofskoj dilemi. Normalnost je društveni konstrukt. Što je uopće normalno u vremenu kad svi neprestano brbljaju ni o čemu? Moja šutnja je subverzivan čin otpora…
“Halo, pitam te nešto”, prekida me.
“Ah, da. Ne, nisam.”
Smijemo se. Možda je iskrenost doista oslobađajuća.
Navečer na spoju s Albinom, odlučujem biti potpuno autentičan. Umjesto uobičajenog flerta, pričam o egzistencijalnoj anksioznosti i ispraznosti moderne komunikacije. Ona sluša, čini se fascinirano.
“Zanimljivo razmišljaš”, kaže. “Ali zašto mi to govoriš na prvom spoju?”
“Askeza govora”, objašnjavam. “Svaka riječ mora biti čin pravde i ljubavi.”
“I ti smatraš da je pričanje o smrti i besmislu čin ljubavi?”
Zastanem. Možda sam pogrešno protumačio Euklidovu filozofiju.
“Možda je problem u tome što pokušavam aplicirati drevnu mudrost na krivom mjestu”, kažem naglas.
Ona se smije. “Aha! To je bila pametna samosvjesna opservacija!”
“Hvala.”
“Ali i dalje je čudan pristup za spoj.”
Pravi trenutak
Počinjem shvaćati da askeza govora nije samo o tišini, već o mudrom odabiru trenutka, konteksta, i dubine komunikacije. Možda je razlika između filozofskog diskursa u staroj Grčkoj i moderne interpersonalne komunikacije veća nego što sam mislio.
Albina pita: “Dakle, hoćeš li me nazvati?”
Razmišljam o tome treba li odgovoriti iskreno ili diplomatski. Sviđa mi se, ali nisam siguran je li to kompatibilno s mojim novim filozofskim pristupom života.
“Možda”, kažem konačno.
“Možda je pošteno”, odgovara.
Idemo svako na svoju stranu. Shvaćam da je askeza govora manje o tome što kažem, a više o tome kako slušam – sebe i druge. Možda je to i bila poanta.
Sutra ću pokušati biti i mudar i normalan. Ili barem ne potpuno nenormalan.
To je plan.
*Euclid – Grčki matematičar, poznat kao otac geometrije.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
