Danas sam odlučio prestati gunđati. Ova odluka je nastala nakon što sam jučer proveo tri sata objašnjavajući susjedi zašto je njena glazba prekrasna, ali preglasna za moje duboke filozofske kontemplacije. Naravno, nisam gunđao. Samo sam kulturno ukazao na disharmoniju između njezine potrebe za zvučnim izražavanjem i moje potrebe za tišinom u kojoj mogu čuti “istinski zvuk dostojanstva”, kako to lijepo kaže jedan tekst koji sam nedavno čitao.
Moderni Sokrat
“Vidite,” rekao sam joj, naslanjujući se na okvir vrata kao neka moderna inkarnacija Sokrata, “gunđanje je zapravo Himera naše duše. Imate li trenutak da o tome porazgovaramo?”
Pogledala me onim pogledom koji žene koriste kad muškarci počnu filozofirati u deset navečer. Znate taj pogled – mješavina sažaljenja i čuđenja, kao da gleda dijete koje objašnjava zašto je nebo plavo koristeći kvantnu fiziku.
“Slušajte,” rekla je, “ja samo želim slušati malo glazbe nakon dugog dana.”
“Ah!” uzviknuo sam, jer sam prepoznao priliku za duboku introspektivu. “Ali što je ‘dugi dan’ ako ne konstrukcija našeg ega koji se opire prirodnom toku vremena? Heraklit bi rekao…”
Zatvorila mi je vrata ispred nosa. Ne zbog grubosti, naravno, već zbog vlastite duhovne inertnosti. Barem sam tako sam sebi pojasnio.
Danas ujutro, naručio sam u kafiću kavu. Konobar mi je donio espresso umjesto cappuccina koji sam tražio. Stari ja bi se požalio, možda čak i malo progunđao. Novi, prosvjetljeni ja samo je duboko udahnuo i rekao: “Ovo je savršena prilika da istražim kako se moja svijest prilagođava neočekivanom!”
Sizifov kamen
Konobar je zastao. “Hm?”
“Vidite, prijatelju,” objasnio sam, miješajući šećer u gorku tekućinu, “žaljenje je kao Sizifov kamen. Umjesto da guram kamen nezadovoljstva uzbrdo, ja ću transformirati ovaj trenutak u priliku za rast.”
“Želite li drugi cappuccino ili ne?”
“Ne, ne! Ovo je divno. Zapravo, ovo je dar! Božanska volja se manifestira kroz vaš espresso!”
Otišao je, vjerojatno da nekom ispriča o čudnom gostu koji je filozofiju zamijenio za jutarnju kavu.
Popodne sam imao sastanak s Antunom, kolegom s fakulteta. Krenuo sam mu objašnjavati svoju novu životnu filozofiju.
“Vidiš, Antune,” rekao sam, “mi stalno trošimo energiju na gunđanje i žaljenje, a zapravo…”
“Božemoj,” prekinuo me, “zar se i ti misliš žaliti na to kako se svi žale? To je nešto kao… meta-gunđanje.”
Zastao sam. Možda je bio u pravu. Možda je moje objašnjavanje zašto ne gunđam zapravo bila sofisticirana forma gunđanja o gunđanju drugih ljudi.
“Ne, ne,” branio sam se, “ja ne gunđam. Ja analiziram antropološke aspekte…”
“Slušaš sebe?” nasmijao se Antun. “Govoriš o tome kako ljudi previše govore o svojim problemima, tako što… govoriš o svom problemu s njima.”
Ova spoznaja pogodila me je kao iluminacija. Ili možda kao šamar zdravog razuma. Granica je bila tanka.
Duhovna inertnost
Večeras sjedim u dnevnoj sobi i gledam susjede kako rade u vrtu. Oni samo kopaju, zalijevaju, sade. Nitko ne govori o “duhovnoj inertnosti” sadnica ni o “transcendentalnim ciljevima” paradajza. Jednostavno rade.
Možda je to ono što tekst zaista želi reći – da prestanemo govoriti o tome kako ne treba govoriti o problemima, i jednostavno počnemo živjeti. Možda je prava mudrost u tome da prihvatimo da ćemo uvijek malo gunđati, uvijek se malo žaliti, i da je to potpuno ljudski.
Sutra ću se susjedi ispričati za filozofsko dosađivanje. Možda ću joj čak predložiti da pojačamo glazbu i zajedno malo progunđamo na sve nas koji previše mislimo.
Konačno, počinjem razumjeti šutnju srca. Ona ne znači da prestanemo govoriti – već da prestanemo objašnjavati zašto ne govorimo.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
