Petak trinaesti nije bio razlog zbog kojeg je Silvio ostao u uredu do kasno. Razlog je bio izvještaj koji je morao završiti do ponedjeljka, prazan hladnjak kod kuće i činjenica da mu se ondje ionako nije žurilo. Nakon razvoda, stan je postao mjesto u kojem je svaki zvuk imao previše prostora.
U 23:13 ugasio je računalo. Na katu više nije bilo nikoga. Hodnikom je dopirao samo jednoličan šum ventilacije i svjetlo iz automata za kavu. Na izlazu ga je zaustavila poruka na mobitelu.
Ne idi dizalom.
Broj nije bio spremljen. Nije bilo imena, fotografije ni prethodnih poruka. Silvio je zastao, pogledao prema dizalu i nasmijao se. Netko iz računovodstva opet je odlučio biti duhovit. Petak trinaesti, naravno. Uvijek ista priča.
Pritisnuo je tipku.
Kat koji ne postoji
Dizalo je stiglo gotovo odmah. Ušao je, pritisnuo prizemlje i naslonio se na hladnu metalnu stijenku. Vrata su se zatvorila, a kabina se pomaknula prema dolje. Zatim je stala tako naglo da mu je torba skliznula s ramena.
Na zaslonu iznad vrata nije pisalo 2, 1 ili P. Pisalo je 13.
Njegova poslovna zgrada imala je osam katova.
Prvo je pomislio na kvar elektronike. Zatim je primijetio da se vrata otvaraju. Iza njih pružao se hodnik s tamnim tepihom, zidnim svjetiljkama i vratima od tamnog drveta. Nije izgledao kao uredska zgrada. Više kao stari hotel, jedan od onih u kojima se hodnicima još uvijek širi miris sredstva za poliranje namještaja.
Na kraju hodnika stajao je čovjek u sivom kaputu, leđima okrenut dizalu.
Silvio je pritisnuo tipku za zatvaranje vrata. Ništa. Ponovno. Ništa. Čovjek se nije pomicao.
Mobitel je zavibrirao.
Ako te pita koliko je sati, nemoj odgovoriti.
Ovaj put se nije nasmijao.
Pitanje
Čovjek se polako okrenuo. Imao je lice koje Silvio nije mogao opisati: sasvim obično, gotovo zaboravljivo. Mogao je imati četrdeset ili šezdeset godina. Na lijevoj ruci nosio je sat bez kazaljki.
„Oprostite”, rekao je tiho. „Znate li koliko je sati?”
Silvio je osjetio kako mu se grlo steže. Pogledao je zaslon mobitela. Bio je crn, premda ga je prije nekoliko sekundi držao upaljenog. Pokušao je pritisnuti bočnu tipku, ali ekran se nije probudio.
„Ne znam”, odgovorio je.
Čovjek je klimnuo, kao da je to bio očekivani odgovor. „Dobro. Onda još imate vremena.”
U istom trenutku vrata dizala su se zatvorila. Kabina je krenula, tiho i bez trzaja. Kad se ponovno otvorila, Silvio je stajao u poznatom predvorju svoje zgrade. Zaštitar je iza pulta gledao utakmicu na malom televizoru.
„Jeste dobro?” pitao ga je.
„Dizalo je stalo na nekom katu. Trinaestom.”
Zaštitar je utišao televizor. „Ova zgrada nema trinaesti kat.”
„Znam.”
Čovjek ga je promatrao nekoliko sekundi. Zatim je pogledao prema kameri iznad dizala. „Čudno. Večeras ste već jednom otišli.”
Drugi izlazak
Na monitoru je pustio snimku od 23:13. Silvio je vidio sebe kako izlazi iz dizala, prelazi predvorje i prolazi kroz staklena vrata na ulicu. Na snimci je nosio istu torbu, istu jaknu i iste cipele. Samo što je hodao nekako mirnije. Bez uobičajenog pogleda prema mobitelu.
„To nisam ja”, rekao je Silvio.
Zaštitar nije odgovorio. Vratio je snimku nekoliko sekundi unatrag i povećao kadar. Čovjek na ekranu zastao je pred vratima, okrenuo glavu prema kameri i osmjehnuo se.
Silvio je ustuknuo. Osmijeh je bio njegov. Ali oči nisu.
„Možda je najbolje da pozovemo policiju”, rekao je zaštitar, sada već blijed.
Tada se na Silvijevu mobitelu pojavio novi zaslon. Bez zvuka, bez vibracije, samo bijela slova na crnoj pozadini.
Sad zna put do tvoje kuće.
Silvio je posegnuo za ključevima automobila. Nije ih bilo u džepu. Otvorio je torbu, pretražio pretince i osjetio kako mu hladnoća prelazi niz kralježnicu. Ključevi su ostali u uredu. Ili ih je netko već uzeo.
Zaštitar je podigao slušalicu, ali telefon nije davao signal. S televizora je nestala slika. U predvorju je na trenutak zatitrala rasvjeta.
„Gospodine”, prošaptao je zaštitar. „Tko vam šalje te poruke?”
Silvio je prvi put pogledao detalje pošiljatelja. Ispod nepoznatog broja stajao je datum slanja: petak, 13. studenoga. Godina je bila sljedeća.
„Ne znam.”
U tom trenutku mobitel je zazvonio. Na ekranu se pojavilo ime njegove kćeri. Javio se odmah.
„Tata?” rekla je. „Jesi ti doma?”
„Nisam, zašto?”
„Netko je upravo otključao vrata. Mislila sam da si ti.”
Silvio je otvorio usta, ali prije nego što je uspio išta reći, začuo je poznati muški glas u pozadini. Svoj glas.
„Reci tati da se ne brine. Stigao sam prije njega.”
Veza se prekinula.
Zaštitar je već birao hitni broj na mobitelu. Silvio je stajao nepomično, zureći u zaslon. Stigla je još jedna poruka.
Rekao sam ti da ne ideš dizalom.
Ispod nje pojavila se posljednja rečenica.
Ali nikad ti nisam rekao tko sam.
Nastavak stiže naravno na Petak 13.
Čitaj još – Kuća na kokošjim nogama: Legenda o Baba Jagi i HBO serija Jaga
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com
Izdvojeno
Košarkaški IQ: pet detalja po kojima prepoznajete igrača koji razumije igru
Pustite one koji se nisu potrudili uz vas ostati
Automobil teško pali tijekom hladnih jutara? Ovo prvo provjerite
Tjedni horoskop od 19. do 25. listopada: prošlost se vraća, a neke odluke traže drugi pokušaj
Tjedni horoskop od 24. do 30. kolovoza: Posljednji ljetni tjedan donosi važne odluke
Padel za početnike: sport koji spaja tenis, taktiku i dobro društvo
Sedam stvari koje treba provjeriti na automobilu prije zime
Mesna štruca s pire krumpirom iz pećnice: Zasitan ručak za cijelu obiteljPodržite rad portala AboutMen.hr
Naš sadržaj ostaje besplatno dostupan svim čitateljima. Ako želite podržati neovisno stvaranje sadržaja i daljnji razvoj portala, možete nas sponzorirati jednokratnom uplatom.
Sponzorirajte naš rad
