We don’t talk anymore: ti zato što glumiš, ja zato što me tvoja gluma ohladila

Kažu da je razgovor izvor svih nesporazuma. Ali ne bih se složila, koliko god svi mi gotivili šutnju, ona je izvor nesporazuma, ona je ubojica odnosa.

Ako me ne voliš, reci mi.

Ako se ljutiš, reci mi.

Ako ti treba prostora, reci mi.

Ako me trebaš, reci mi.

Ako te boli – zovi me.

Ne isključuj me. Ne kažnjavaj me šutnjom. Nemoj biti dijete koje vjeruje da je durenje lijek. Nije, to je samo pasivna agresija koja će me svakog dana za koji centimetar odgurnuti dalje. Dalje od tebe, sve dok ne budem toliko daleko da mi ni tragove više nećeš moći pronaći.

Zvuči li poznato? Nije li to proživljen scenarij gotovo svakog srca?

Ne znam kad su nas i zašto uvjerili da je probleme, zamjerke, konflikte i bolove bolje gurnuti pod tepih. I kad smo svi u to kolektivno povjerovali?

Nikad se nisam osjećala bolje dok sam gutala svoje emocije. Samo sam ih skupljala negdje u njedrima gdje su me gušile.

Kad bih ih vrisnula, isplakala, tresnula slušalicom ili vratima, one bi me prestale mučiti.

Mrzim te. – koliko god ružno zvučalo, govorilo mi je zapravo da mi je itekako stalo. Dok bih se svađala, protestirala, mrštila, negodovala, pokušavala, znala bih da se za nešto borim. Kad bih utihnula i kad se više ne bih osvrtala, osim ako me se nešto direktno pita, znala bih da je priča za mene završila.

Ja ne šutim dok postoje emocije. Borim se. I to što se borim znak je da mi je stalo i da mi značiš. Kad se prestanem svađati, za mene više nema nas.

Moja šutnja nikad nije znak protesta, ona je znak potrošenih emocija.

Zbog toga ne razumijem ljude koji šute a osjećaju. Koji glume kao da su odnosi igrokaz. Koji se prikazuju kao stijene bez osjećaja, koje ne mare, a zapravo ih dodirne svaka riječ i svaki uzdah, jer se ne znaju nositi sa svojim emocijama pa sve rade na pogrešan način.

Mi smo skoro pa profesionalni glumci, na pozorištu vlastitih života!

Mnogo ulažemo u svoje fasade i svoje profile na društvenim mrežama.

Svladavamo svakodnevno nove programe i aplikacije kako da još bolje ovladamo umjetnošću osobnog brendiranja. Biramo boje, košulje i frizure, biramo “društvo” za online medije, jer nije dobro da se zna s kim se sve zapravo družimo. Biramo igrokaz.

Uvježbana smo vojska strojeva, koja izgleda besprijekorno i živi nesretno.

Uvježbali smo oružja poput “seen” i nejavljanja. Pojave poput ghostanja i breadcrumbinga i onda se pitamo zašto smo nesretni?

Jer nas ne uče da budemo što jesmo, da budemo iskreni, da slušamo svoje srce jer bi nas zapravo moglo dovesti na nevjerojatna mjesta. Uče nas da glumimo, da se igramo, da manevriramo…

I onda šok, osoba kojoj smo to radili nestane. Ili je još uvijek ovdje, ali više nije. Imate je ali više je nemate, tako blizu a tako daleko. Umorila se i potrošilo se njeno htijenje da razumije i da pokušava prihvatiti nezreli igrokaz s nadom da će jednom završiti.

Svaki igrokaz završi. Ne zato što netko tako spretno manevrira, već zato što drugoj strani dosadi i nije spremna potratiti život na djetinjarije, ma koliko da su emocije jake.

I onda se desi trenutak kakvom sam svjedočila nekoliko puta, a to je da stojim s rukama u džepovima i ne mogu se natjerati da osjetim – nešto.

Ili čitam poruku i osjećam energiju emocije koja struji kroz nju, neovisno o onome što piše i što se emocija pokušava sakriti, i pitam se čemu sad?

Čemu?

I onda ja šutim. Šutim jer nemam više što reći.

Odgovorim tek kad me se nešto pita.

Ne započinjem razgovor.

Ne okrećem broj više spontano da ispričam neku vijest.

Ne računam na tebe.

A ti još uvijek računaš na mene. Ironija. Neki bi rekli tragedija. Nije. Ali lekcija? To bi već moglo biti…

No Comments Yet

Comments are closed