Poznati grčki filozof Aristotel je opisujući ljude naglašavao da su ljudi društvena bića. Brojna istraživanja su to i potvrdila te pokazala da su socijalni odnosi ključni za psihičko i fizičko blagostanje. Doista je teško zamisliti život bez ljudi.
Međutim, usamljenost i samoća nisu jedno te isto jer osoba može biti sama, a ne osjećati se usamljenom. S druge strane može biti okružena masom ljudi, a osjećati se usamljenom. Također brojni su oni koji ističu kako imaju potrebu biti sami, ali im je to teško ostvariti.
Što je usamljenost?
Usamljenost je negativno stanje karakterizirano osjećajem praznine, izoliranosti, neželjenosti i bezvrijednosti. U pitanju je stanje u kojem osoba žudi za prisutnošću drugih emocionalno bitnih ljudi, ali ne može biti s njima zbog čega se javlja intenzivan osjećaj tuge.
Posljednjih nekoliko godina istraživači bilježe epidemiju usamljenosti navodeći sve veće brojke onih koji pate od negativnih osjećaja popraćenih stanjem usamljenosti, nepovezanosti s drugima i nemogućnošću redovitog i kvalitetnog održavanja kontakta s njima (što je bilo posebno izraženo za vrijeme pandemije).
Usamljenost može biti kronična i prolazna. Kronična usamljenost je povezana s dugotrajnim osjećajem izoliranosti i neželjenosti, koji se javlja neovisno o situaciji u kojoj se osoba nalazi.
Prolazna usamljenost je uglavnom posljedica određene životne situacije ili okolnosti koji su doveli do stanja izoliranosti. Uglavnom traje kraće I promjenjiva je ovisno o situaciji u kojoj se osoba nalazi.
Istraživanja su pokazala da osjećaj socijalne izoliranosti povećava rizik obolijevanja od demencije i Alzheimerove bolesti. Također je povezana s opadanjem kognitivnog funkcioniranja te pojavom depresije i anksioznosti.
Usto brojna istraživanja su pokazala da usamljenost može imati razorne zdravstvene posljedice od povišenog krvnog tlaka do ozbiljnijih psihičkih poteškoća što je definitivno alarmantna informacija u svijetu.
Što je samoća?
Samoća je u odnosu na usamljenost pozitivno stanje u kojem osoba osjeća mir i zadovoljstvo. Potreba za samoćom obično se javlja kada osoba izgubi svrhu svojih svakodnevnih aktivnosti te ih želi ponovno pronaći traženjem sebe u miru i tišini. U odmaku od bespotrebnih zadataka, buke, mase, brzine i opterećenosti i u konačnici ljudi.
Međutim, biti sam ne znači samo fizički se odvojiti od drugih, nego mentalno sebe dovesti u stanje samoće u kojem nema potrebe za drugima, a to nimalo nije lako. Poznati engleski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott istraživao je sposobnost osobe da ostane i bude sama, polazeći od pretpostavke da je ta sposobnost jedan od najvažnijih znakova zrelosti u emocionalnom razvoju.
Isticao je kako u gotovo svim psihoanalitičkim tretmanima dođu trenuci kada je sposobnost ostajanja samim važna za klijenta. Ta šutnja ili “tiha seansa” pokazuje se kao postignuće klijenta u kojem uspijeva izdržati tišinu drugog te pronaći ljepotu u tišini samog sebe.
Winnicott je smatrao kako se u gomili literature više spominju strah od samoće ili želja za samoćom, a ne sposobnost da se bude sam. U tome je velika razlika jer netko može biti u samici, a ipak ne biti sam. Odnosno, patiti u svojem unutarnjem svijetu prepunom drugih ljudi od kojih se teško može odmaknuti.
Naglašavao je to iskustvo bivanja samima u prisutnosti drugih ljudi. Oni koji iskuse istinsku samoću te razviju sposobnost da budu sami zaista cijene samoću kao najdragocjenije vrijeme za sebe. Ono u kojem mogu resetirati vlastite misli te razabrati emocije koje su se kroz neko vrijeme nakupljale.
Sposobnost ili potreba za samoćom?
Današnji način života ne dopušta toliko vremena za samoću zato što je većina ljudi u stalnoj borbi između svoje potrebe da ostane povezana s društvom i potrebe da ostane povezana sama sa sobom. Ljudi su godinama stigmatizirali samoću, a ona se smatrala neugodnošću, kaznom, nečim što je potrebno izbjegavati.
Foto: Canva
Sigmund Freud povezivao je samoću s tjeskobom. Isticao je da su kod djece prve fobije upravo one koje se odnose na situacije vezane za tamu i samoću.
Međutim, jedan od onih koji je napravio zaokret u pogledu na samoću i neprestano odgovarao na Freudove tvrdnje je i engleski psihijatar i psihoanalitičar Anthony Storr. I to još davne 1988. godine kada je objavljena njegova knjiga Samoća, povratak jastvu.
Storr kritizira društvo koje pripisuje puno više zasluga društvenosti nego samoći. Njegovo istraživanje samoće kao plodnog i blagotvornog stanja za iscjeljenje i oslobađanje kreativnog uma predstavlja protuargument sveobuhvatnim aspektima. Storr navodi kako radimo krive prosudbe zamišljajući da se sve zdravlje i iscjeljenje odvijaju isključivo kroz interakciju s drugima.
Ivana Matas, rođena u Splitu, gdje odrasta i školuje se, po struci diplomirana pravnica, voli pisati, voli životinje, voli zdrav život i kvalitetnu zdravu prehranu te je svoju ljubav prema zdravom životu spojila u jedno i krenula pisati članke na temu zdravlja.
