Prošlo je već nekoliko godina od kad sam zadnji put posjetio jednu istočnoeuropsku pokrajinu koja se veže isključivo uz – vampire. Naravno, riječ je o Transilvaniji.
Prekrasan je to dio Rumunjske i srećom još uvijek nedovoljno razvijen. Što samo znači kako ćete tamo još uvijek naići na netaknutu prirodu, neasfaltirane ceste, sela bez struje i vode, zabačena groblja, i podosta napuštenih dvoraca o kojima vam turistički vodiči ne žele pripovijedati jer niti ne znaju za njih, a vlada ne želi govoriti o manjku novca kojima bi se ta zdanja mogla bar malo obnoviti.
Tim bolje.
Jer, vjerujte mi na riječ, nema ništa boljeg kad nakon nekoliko satnog bauljanja Transilvanijskim šumama, a nakon što ste prošli kroz jedno od mnogih zaboravljenih groblja, naletite na napušteni dvorac.
Ima još nešto…
Veći dio tamošnjeg stanovništva je prilično praznovjerno i svako malo ćete naići na vijence češnjaka ovješene iznad ulaznih vrata kuća, a na vratima štala moći ćete vidjeti pribijenu krunicu ili raspelo. Oni nešto siromašniji jednostavno će smolom iscrtati ogroman križ preko cijelih vrata.
Jer ipak – Transilvanija je domovina vampira. Javno je to mnijenje – iako ako se mene pita, sasvim pogrešno. Balkan je domovina vampira.
Opravdani strah ili dobar turizam?
Pa ipak na račun vampira Rumunjskoj cvijeta turizam. No, ako ikad zaglavite u zabačenom dijelu Transilvanije, u nekom selu bogu iza nogu, primijetit ćete kako mještanima te priče nisu nimalo smiješne, niti su im od ikakve koristi. Primijetit ćete kako pokušavaju sve vanjske aktivnosti dovršiti prije zalaska sunca. I primijetit ćete ono što sam i sam primijetio, kako svakog stranca gledaju s priličnim nepovjerenjem, čak bi se usudio reći – prijeteći.
U njihovim sam očima, tijekom jednog od mojih brojnih posjeta Transilvaniji i sam bio – Strigoi, odnosno – potencijalni vampir. Njihovoj sumnjičavosti svakako je pripomogao moj monokromi (čitaj – crni ) odabir odjeće i obuće.
Tek nakon par cujki ( njihove lokalne rakije ), plaćenih u lokalnoj birtiji, a u kojoj ste mogli vršiti sve nužde jedva dva metra od šanka u iskopanom čučavcu, stekao sam njihovo povjerenje. Kao dodatni dokaz bio sam prinuđen pojesti jedan češanj češnjaka kojem inače nisam sklon. Ali, prošao sam test. Da bi potom opet pao u njihovim očima.
Priče o vampirima
Naime, par popijenih cujki nisu mi dozvolile da držim jezik za zubima pa sam tako osokoljen priupitao svog unajmljenog suputnika koji mi je prevodio rumunjski da pita okupljene za stolom znaju li kakvu priču o vampirima.
Čitava je birtija u tom trenutku utihnula. Razumjeli su riječ ‘vampir’ čak i tijekom mog hrvatskog fufljanja. U tih nekoliko četvornih metara prostora u kojem je bilo nagurano nekoliko stolova i stolica, vrlo je brzo postalo još tjesnije no što je bilo kad sam ušao unutra. Pogledi očiju okrvavljenih od alkohola su bile uprte za naš stol. Bile su uprte u mene. Čak i dvojac koji je za susjednim stolom za novac igrao suludu igru što bržeg nabijanja nožem među prste ispruženog dlana je stao i okrenuo glave prema meni. Trenutak tišine je potrajao.
Sve dok se iz jednog kuta nije, prilično teško pridignuo jedan od staraca. Krenuo je prema našem stolu. Čak i u tom oblaku konstantnog dima od lula i ručno rađenih cigareta sam primijetio kako je za svoje godine prilično nabildan. Jedna od tisuću misli mi je, u tom trenutku bila – ‘Sad sam najeb’o.’
Starac je sjeo za naš stol jer nesrećom još je jedna drvena stolica bila prazna. I počeo je pričati, a moj prevoditelj Nicolau – prevoditi.
Već sam nakon par rečenica shvatio kao njegovo društvo nije nipošto bila nesreća već sam imao priliku od 82-godišnjeg starca čuti pravo blago rumunjske vampirske mitologije.
U tom dijelu Transilvanije, selu zvanom Rimetea ako me još memorija služi, vampire ne zovu tom riječju. Iako poznaju riječ ‘vampir’, u većem ih dijelu Transilvanije zovu – Strigoi.
Strigoe se može primijetiti već pri rođenju jer djeca koja se rode s placentom crvene boje ili pak oni koji se rode sa zubima ili dodatnim brojem kralježaka pa imaju repić – sasvim će sigurno nakon smrti postati Strigoi. Praznovjerje nalaže i kako će klinci koji su rođeni u izvanbračnoj zajednici također postati Strigoi. Djecu koja su umrla prije krštenja – čeka ista sudbina. Žene koje ne jedu slanu hranu ili odbijaju sol općenito tijekom trudnoće imaju velike šanse postati ovim vampirskim bićem kao i njihova djeca.
Starac Radu, brzo se raspričao, a tome je pomogla još jedna litra cujke koja me inače koštala nevjerojatnih 5 kuna. Taj ekvivalent našoj šljivovici omiljeno je piće u ruralnim dijelovima Rumunjske, a i sam moram priznat da je prilično ukusno ali i – efektivno.
Nakon što su za susjednim stolom primijetili kako je sve u redu, vratili su se svojim pričama i životima, a onaj je dvojac nastavio sa svojom nimalo bezopasnom igrom koja je jednog od njih vjerojatno i koštala odsječenog malog prsta, koliko sam imao priliku vidjeti.
Radu je nastavio s pričom…
U njihovom je selu još početkom 60-tih bio aktivan jedan Strigoi. Točnije, bila je to Strigoica, vampirska ženka. Bila je sedma kćer i od malena se bavila stvarima koje su budile sumnju suseljana. Shvatio sam kako su je već za života okarakterizirali kao – vješticu te kako nitko od mještana nije htio imati posla s njom. No, iako su je zaobilazili i nisu komunicirali s njom ipak su dolazili u njenu kolibu smještenu na samom rubu sela kad bi se razboljeli.
….jer Elena je znala s biljkama i mogla je liječiti svojim pripravcima.
Pa bez obzira na to što je pomogla mnogima – zaobilazili su je do kraja života. Nikad se nije udala niti je imala djecu. Zapravo, koliko sam shvatio od kad su joj umrli roditelji, a jedan dio sestara se sa svojim muževima odselio u druge dijelove Rumunjske – Eleni je ostala samo jedna sestra. No, s njom nije smjela komunicirati niti družiti se jer joj je to njen suprug branio. Tako je ta žena veći dio života provela – sama.
Elena je umrla u poodmakloj dobi. No, tu počinje onaj vampirski dio priče.
Naime, prema riječima Radua, selo nije obraćalo previše pažnje na njen epitet vještice. Pa su je pokopali na mjesnom groblju bez prevelike pompe. Na sprovodu je bio samo svećenik i nekoliko grobara. Nikakve ‘protuvampirske’ mjere nisu bile poduzete. Mislili su kako je prisustvo svećenika bilo dovoljno. I tu su pogriješili.
Već nekoliko dana nakon što je Elena pokopana suseljane su počela buditi vrištanja i urlanja životinja u štalama. Pronalazili bi ih mrtve u lokvama krvi, a rana bi uvijek bila smještena na predjelu vrata.
Trajalo je to gotovo pa mjesec dana i broj se životinja u selu sveo na minimum. Mještani su se počeli pribojavati ne samo zbog životinja već se postavljalo pitanje kada će netko od njih doći na red…
I sve češće se u tom selu čula riječ – Strigoi.
Pala je odluka da se tom teroru stane na kraj. Skupina seoskih mladića odlučila je prirediti tzv. ‘sačekušu’ u jednoj od još nenapadnutih štala. Nisu trebali dugo čekati. Već treću noć koliko su čekali skriveni kraj jedne od nenapadnutih štala – začuli su stravičan urlik životinje. Nije im bilo jasno kako se to stvorenje moglo provući neopaženo kraj njih u štalu, a kad su otvorili vrata imali su što za vidjeti.
Jednu od ovaca je prikliještenu na tlo čvrsto držalo neko stvorenje koje je imalo zarinutu glavu u vrat životinje. Podignuvši lampaše kako bi bolje osvijetlili mjesto tog morbidnog događaja, vidjeli su ono u što isprva nisu mogli vjerovati.
Stvor koji je, osvijetljen pridignuo glavu, uz režanje se nakesio ustima prekrivenim krvlju, a lice iako izobličeno je bilo – Elenino.
Dečki se nisu snašli iako su sa sobom imali puške i sjekire. Stvor je prema riječima jednog od njih probio njihov obruč takvom brzinom da ih je gotovo sve odbio.
Elena je nestala u obližnjoj šumi
….ostali su ležati na tlu štale u društvu posljednjih hroptaja ovce koja je umirala.
Već drugi dan, rano ujutro ta ista skupina mladića pojačana dolaskom gotovo svih mještana, dolazi na Elenin grob. Uzimaju lopate i bacaju se na posao. Ubrzo su iskopali njezino tijelo koje čak nije ni bilo u lijesu jer za njega nije imala novaca.
Ono što su vidjeli ostavilo ih je bez daha. Jedan dio okupljenih je pobjegao.
Elena je bila prekrivena krvlju koja joj je curila iz usta. Ubrzo se jedan od mladića snašao I zabio joj kolac u prsa. Na što je Elena otvorila oči.
Mještanima je to bio i više nego dovoljan dokaz kako je Elena – Strigoi.
Odsjekli su joj glavu, a tijelo joj zapalili. Naknadno su joj zapalili i odsječenu glavu u čija su usta nagurali nekoliko češnja češnjaka. Nakon toga je u selu zavladao mir.
Iz priče me je trgnuo bolan krik jednog od mazohističkog dvojca, koji si je zbog manjka spretnosti izazvanog tko zna kojom litrom cujke zabio nož u prst.
Starac me je pogledao, trgnuo svoju cujku i zavukao je ruku u džep svog previše puta krpanog kaputa. Izvadio je nekoliko glavica češnjaka i tutnuo ih u moj dlan. Na kraju je samo rekao ‘Noroc’…što bi u grubom prijevodu bilo živio ili sretno.
Nikad neću zaboraviti to kasno jesensko popodne u jednoj od rumunjskih zabiti, a koje sam još nemalo puta posjećivao i čuo još podosta priča o vampirima. Bez obzira zvali ih Strigoi, Moroi ili Pricolici… gotovo je svako selo imalo jednog, a neka i više njih.
Mit o Draculi je upravo to – mit
I nema nikakve veze s vampirima u Transilvaniji. No, postoje tisuće vampirskih priča koje mještani ruralnih područja pričaju u prljavim krčmama smještenim na rubu šuma podno Karpata i svaka od njih uključuje glogov kolac.
P.S. Ako epidemiološki sve bude u redu, ovaj listopad u suradnji s jednom putničkom agencijom planiram putovanje baš u Transilvaniju.
Care to join me?
Mi smo redakcija portala Aboutmen.hr – regionalnog online magazina za modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂 Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove, upite i prijedloge suradnji možete nam poslati na mail info@aboutmen.hr .
