Iako su prošla desetljeća i desetljeća od njegove svjetske popularnosti, spiritizam, odnosno prizivanje duhova i u današnjim vremenima privlači zamjetan broj ljudi koji na ovaj ili onaj način pokušavaju stupiti u kontakt s preminulima.
Iako akademska zajednica nikad nije i vjerojatno neće, priznati spiritizam ili bilo koji način komunikacije s mrtvima, ipak, podosta je slučajeva koji bi se mogli dokazati i u kontroliranim uvjetima – ali za sad interesa nema.
Spiritizam kao zabava
No, bilo kako bilo – spiritizam je bio vrsta zabave i u Hrvatskoj, pogotovo na početku 20. st. Daleko od ikakvog dokazivanja mogućnosti zagrobnog svijeta, spiritizam je prije svega bio vrsta zabave za salonsku gospodu u većim gradovima ali i za one niže pozicionirane na hijerarhijskoj listi.
Mrtve su prizivali svi, od bogatih do siromašnih, a sve s jednim ciljem – kako bi doznali svoju budućnost. Svakako su u tome prednjačili mladi ljudi koji su htjeli znati, na primjer za koga će se udati, tj. oženiti.
Ta je vrsta zabave bila iznimno popularna i u Zagrebu, pogotovo u jednoj kući u Deželićevom prilazu, u kojoj je živjela udovica Ljubica Kuten. Njena je kuća uvijek bila puna djece koja su bili prijatelji njene djece. Svi su oni podosta vremena provodili, u tada najpopularnijoj vrsti građanske zabave – spiritizmu.
Za to je čuo i tada već poznati viničanac, bliski suradnik Ante Starčevića, Heinrich Moses ili Hinko Hinković, hrvatski odvjetnik, publicist i političar. Hinko je sve svoje slobodno vrijeme provodio baveći se spiritizmom. Žarko je želio dokazati život poslije smrti i kako stvari stoje – sreća mu se osmjehnula upravo u kući udovice Kuten.
Priča nesretne obitelji Kuten
Naime, sreću i smijeh u kući udovice Kuten zamijenili su žalost i tuga kada je od tuberkuloze, u 18. godini života, 1901. preminuo njezin sin. Ljubica je svog sina opisivala kao vrlo boležljivog dječaka koji je više vremena svog života proveo u krevetu nego na zraku, igrajući se s vršnjacima.
Boležljivi je sin gospođe Kuten i sam podosta vremena provodio igrajući se ‘prizivanja’, a u šali je, nekoliko dana prije nego je preminuo, svojim prijateljima rekao kako će im se javljati nakon što umre. To se i dogodilo.
Shrvana tugom gospođa Kuten je spiritizam počela uzimati ozbiljnije nego prije i sve svoje slobodno vrijeme je pokušavala stupiti u kontakt s preminulim sinom. U tome joj je pomagala i jedna mlada djevojka, koju je udovica uzela k sebi na brigu jer je bila siroče.
Uskoro seanse počinju dobivati na ozbiljnosti. Stol se počinje tresti, čuju se udaranja po stolu i po zidovima, a uskoro počinje i sama komunikacija, kojoj prisustvuje Hinković koji sve to pomno bilježi.
Dakle, susjedi su proširili priču o seansama koje se održavaju u udovičinoj kući pa je tako informacija došla i do Hinka. No, ono čemu je Hinković svjedočio nadišlo je i njegovu maštu. Predstavivši se kao proučavatelj fenomena spiritizma, Hinković zadobiva povjerenje Kutenove i tako počinje njihova priča – ali i priča preminulog sina.
Tijekom sve češćih seansi, brojanjem kucanja po stolu koji su odgovarali rednom broju slova u abecedi, polako su ali ipak shvatili kako im se javlja pokojni sin koji se predstavlja kao – Metudi, ime koje nikad za života nije imao. Štoviše Metudi želi da ga, oni koji su ga poznavali za života zovu – Dušek, kao umanjenica od riječi Duh.
Što se zapravo događalo na seansama ?
Najbolje je iščitati iz Hinkovićevih zapisa
‘Na prozorima i vratima, spuštene su zavjese, tako da je u sobi potpuna tama. Oko stolića je redovito naše društvo. Dlanovi su nam na stoliću, tvoreći lanac. Najednom, čujemo po stoliću jake udarce nekim teškim, tvrdim predmetom. U međuvremenu je medij, djevojka T. pala u trans. Sad se pokazuju razni fenomeni svjetla. Ponajprije vidimo na zavjesama, sad na jednoj sad na drugoj, od tla do stropa., svijetle, vrlo široke rubove svjetla. Onda, na raznim mjestima sobe, sad tu sad tamo, kao iskre – divlju vatru.
Onda nam se rasvjetljavaju pojedini predmeti i opetovano naš medij, djevojka T. Ona sjedi na stolcu, desnim laktom oslonjena na stolić dok smo ostali svi mi zajedno, tvoreći rukama lanac, kod prozora, nekoliko koraka udaljeni od našeg medija. Najednom čujemo kako stolić korača po sobi sve do nas.
Onda s nama govori to jest lupka s nožicama o pod, slovkajući pojedina slova abecede bez ičijeg dodira. Približava nam se i dodiruje nas. Zatim se diže do viseće svjetiljke koja se zanjihala i čiji su lanci o koje je ovješena, zazvečali. U taj mah, sobom se na trenutak prosu svjetlost i mi svi prisutni vidjesmo kako stolić poskakuje na naslonjaču….’
Dušek stječe slavu
To je tek jedan od brojnih Hinkovićevih zapisa kojima je bilježio nadnaravni fenomen u jednoj kući, u Deželićevom prilazu u Zagrebu. Uskoro će ih biti sve više, a sam se Dušek toliko potrudio da je svoje mjesto pronašao i u dnevnim novinama, privlačeći pažnju tada mnogih poznatih Hrvata.
Što je još sve Dušek radio, kako se manifestirao, pročitajte u idućem nastavku…
