The Dark Storyteller: Četiri ljupke dame

Ljetne vrućine nikako da prestanu i sunce kao da daje sve od sebe kako bi meteorolozi ovo ljeto proglasili najtoplijim…

Kao notorni heliofob (onaj koji baš ne voli sunce) dijelim karakteristiku s jednim od meni omiljenih krvoloka folklora – vampirom. Ove me vrućine ali i svjetlost ubijaju, kao što ubijaju i mnoge kreature noći, skrivene po stranicama okultne povijesti i mitologije.

No sunce je nekima donijelo spas…

Jedan od njih nikada nije zaboravio spasonosnu zoru, a sam mu je događaj u tren oka promijenio život.

Neki baner

Pričalo se za njegova života ali još i godinama kasnije kako je William McKenzie preživio nešto, čime se rijetki mogu pohvaliti. Ubrzo nakon tog događaja više se ni on nije hvalio., niti je pričao o tome Naime, zanijemio je. Prestao govoriti do svoje smrti za koju su mnogi rekli kako mu je konačno donijela olakšanje.

Zbilo se to u godinama između dva svjetska rata. U škotskim su šumama već odavno poznatim stazama na svojim konjima jahala četvorica braće McKenzie koja su često vrijeme provodila u lovu. Osim što im je to bila svojevrsna razbibriga, uspjeh je garantirao i ručak na stolu u vrijeme kada hrane baš i nije bilo na bacanje.

No, taj im je dan sreća okrenula leđa. Ne samo po pitanju nikakvog ulova.
S obzirom na to kako su čitav dan ostali kratkih rukava odlučili su produžiti svoj ostanak u šumi, nadajući se barem kakvom-takvom ulovu.

Ubrzo je smrknulo…

Od lova su odustali ali i shvatili kako se neće vratiti kući prije noći. No, kao vrsni poznavatelji prostora i šume po kojoj su lovili – znali su kako se nedaleko od njih nalazi jedna koliba koja je njima ali i ostalim lovcima služila kao sklonište i konačište baš u takvim situacijama. Osim toga i konji su već pokazivali nervozu i umor.

Nije im trebalo dugo da pronađu poznatu im drvenu kolibu koja im je tu noć trebala poslužiti kao sklonište.
Ispalo je kako je koliba bila – zamka.

Mladići su vezavši konje ušli u kolibu te se odlučili malo razveseliti. U svojim su lovačkim torbama na raspolaganju, osim nekoliko zalogaja hrane koju su ponijeli od kuće imali i poveće količine škotskog whiskeya koji im je baš dobro došao.

U momačkom razgovoru, potaknuti starim dobrim whiskeyem, najmlađi je brat, William započeo pjesmu. Pjevalo se i veselilo unatoč tome što nisu uspjeli svojoj obitelji priskrbiti ikakav komad mesa.

Pjevanje je, čini se privuklo nečiju pažnju. Taman kad je jedan od starije braće izgovorio kako bi bilo lijepo kad bi im se sad u ovim veselim trenucima pridružile neke dame – začu se kucanje na vratima kolibe.

Ušutjevši na trenutak i razmjenjujući poglede, jedan je od MacKenziejevih skupio hrabrost, digao se sa stolice i otvorio vrata.

Momci su imali što vidjeti.

Pred vratima su stajale četiri najljepše djevojke koju su braća ikad vidjela u životu. Ljupke i pomalo sramežljive prihvatile su poziv i ušle unutra. Nije prošlo puno, a najmlađi je William ponovno zapjevao, ovoga puta grlenije nego prije, dok su njegova braća uživala plešući s takvim ljepoticama kakve njihove oči još nisu vidjele. .Jedna je od djevojaka sjela kraj Williama. No, brzo je veselju došao kraj.

Poljubac smrti

William je i dalje pjevajući primijetio nešto neobično. Naime, njegova braća usporila su korak ali to svakako nije bilo zbog umora – već su njihova tijela pridržavale djevojke koje su jedna po jedna pognule glave prema njihovim vratovima pa je izgledalo kao da ih ljube. No, kad je iz vratova nesretnih mladića počela teći krv, William je ubrzo shvatio kako je sve pošlo po zlu.

I kako to nisu poljupci.

Da stvar bude gora, djevojka koja je sjedila vrlo blizu njega netremice ga je gledala. I približavala se. William je znao kako će se nešto slično dogoditi i njemu istog trenutka kada će prestati pjevati ali je i znao kako nešto pod hitno mora učiniti.

Kako bi spasio sebe jer za njegovu je braću već bilo kasno.

Perifernim je vidom primijetio kako se lice djevojke koja je sad bila svega nekoliko centimetara od njega – mijenja. Obrazi su upali, oči su izgubile zjenice, kosa kao da je oživjela. A usta…

Usta su se iz ljupkog osmjeha rastegnula do grotesknog osmjeha koji je pokazivao redove oštrih zubi s kojih se cijedila slina.

Williamu je u tom trenutku prošla misao o pričama koje su pričali stari kako se iako rijetko ali i ovih dana u škotskim gustim šumama mogu vidjeti kreature koje zovu Baobhan sith, bića koja su kombinacija vampira i vila.

Will je upravo pjevao kraj jedne gledajući kako preostale tri isisavaju i posljednje kapi krvi njegovoj braći.

Vremena nije preostalo baš puno. Osim toga i pjesma se primicala kraju kao što se i primicalo sve bliže i bliže stvorenje koje se spremalo napasti Williama.

Williamu nije preostalo ništa drugo nego munjevito reagirati. Što je i učinio. U hipu se našao na nogama i potrčao prema vratima. Stvorenje koje je domalo čas sjedilo kraj njega ispustilo je jezovit krik i dalo se u trk za najmlađim bratom. Izašavši van – instinkt mu je govorio da krene prema konjima. Domogao se konja prije nego li se Baobhan sith domogla njega.

Zora spasenja

I taj se potez pokazao spasonosnim. Baobhan sith nije htjela blizu konja. Siktala je, režala i vrištala. Nije prošlo mnogo i pridružile su joj se njezine sestre koje također nisu smjele blizu konja. Kružile se oko njih dok se mladi William grčevito držao sredine.

Vrebale su tako i urlikale sve do zore. Kada su jednostavno nestale. Sunce se pojavilo na horizontu i kada je prošlo podosta vremena i kada je William shvatio kako je siguran – odmaknuo se od konja i pohitao do kolibe vidjeti kako su mu braća.

Prizor koji je vidio urezao mu se do kraja života. U kolibi su bila razbacana i na mnogo dijelova rastrgana tijela njegove braće. Još uvijek u šoku uzjahao je konja i odjahao u obližnje selo – gdje je ispričao svoju priču.

Tek jedna starica koja je sve to strpljivo slušala dobacila je kako ga nisu spasili konji već njihove potkove koje su od željeza, a Baobhan sith vampirice / vile osim sunca preziru i tu kovinu.

Nedugo zatim se William vratio i svojoj obitelji kojoj je posljednji put ispričao nadnaravne strahote koje je preživio te noći. Od tada nije pričao.

Ali pričali su drugi. Pročulo se za njegovu avanturu kao i za sudbinu njegove braće – što su neki pripisali napadu riseva ili ostalih šumskih zvijeri.

Bilo kako bilo William više nikad nije prozborio ni riječ o tome ili o bilo čemu drugome. Umro je tiho, a mnogi su rekli kako je konačno pronašao svoj mir.

Do posljednjeg je dana svog života uz sebe uvijek imao potkovu.

…u kolibu više nitko nikad nije ušao.

Tomislav Petrović

Neki baner
No Comments Yet

Comments are closed