Nedavno sam čitao djelo u kojem se spominje spiritualna autoliza. Iako izvorno autoliza označava spontanu razgradnju tkiva, ovdje je riječ o razgradnji laži, uklanjanja neistinitog sadržaja i to putem pisanja, što je, naravno, tema koju držim vrlo zanimljivom.
Ideja je da se s umom treba suočiti putem uma samog, a pisanje u tome pomaže jer tvori pojačani fokus. Um nije tvaran, (opipljiv), stoga ne može podnijeti fokus, pod kojim se rasprši neistinito.
Osjećaj za istinu
Živimo u svijetu laži. Želiš li racionalno dokučiti istinu, brzo ustanoviš da su istinito i lažno prezentirani uvjerljivo, maltene isto. Racionalno ne pomaže. Treba ti drugačije oruđe. Nešto kao osjećaj za istinu.
Ako si istinski posvećen tome da postaneš i ostaneš budan, s vremenom se razvije taj osjećaj. Jednostavno, nekako, putem, dobiješ poklon kako bi lakše razlučio bitno od nebitnog. Osjećaj je, naravno, iracionalan, opire se shvatljivom opisu. Naiđeš li na istinit sadržaj, osjećaš toplinu koja te oblijeva dok slušaš ili čitaš. U suprotnom, ne osjećaš ništa. Na kraju krajeva, opis i nije naročito bitan. Bitan je alat u koji imaš povjerenja i s kojim si zadovoljan kako radi.
Pisanje vs. “pisanje”
To što se događa nije ono što zovu automatskim pisanjem već poniranje putem pisanja. S automatskim pisanjem, medij kanalizira sadržaj koji je prezentiran kako je primljen, bez dorade. Da bi stvar funkcionirala, ne moraš imati tu vrst osjetljivosti, kanalizirati u transu. Ako kanaliziraš ili iščitavaš, činiš to u punoj svijesti, iako bi ispravnije bilo reći – u povišenom stanju.
Pisanje nije obična radnja. Može biti, postati i ostati mistično iskustvo. Način na koji putuješ, način na koji dolaziš u kontakt sa sadržajem koji drugim pristupima ostaje skriven.
Primjerice, meni su rekli da riječi koje rabim duhovno pobuđuju. Sretan sam zbog toga, ali taj osjećaj putuje u oba smjera. Naime, isto se događa i meni.
No, to je sadašnji rezultat. Zanimljivo je što sam se ustvari htio riješiti pisanja. Uporno sam imao poriv za pisanjem, a nisam mogao dokučiti zašto. Bio sam uvjerenja da je to pretjerano umno, previše nalikuje opsesiji kojom um peca i zaluđuje čovjeka pa sam sve htio ostaviti iza sebe.
Imam i zapise koji svjedoče o mojoj spiritualnoj autolizi.
Prvi od njih glasi:
‘Nemam blage veze zašto pišem ove riječi. Nije da mi trebaju. Realno ti u životu ništa ne treba, ali ne znaš ništa o tome niti ti ni itko drugi.
Pokušavao sam se riješiti pisanja toliko puta. Što će mi? Čemu služi? Kopao sam po motivima ne bih li opravdao poriv, ali ništa. Nisam zadovoljan odgovorima.
Želim biti pisac? Ne želim. Želim biti slavan? Ne želim.
Kopao sam dublje. Autoterapija? Hm, to mi već ima smisla. Pisanje kao način da izbaciš na vidjelo potisnuto ili skriveno. Jedini odgovor s kojim možeš biti koliko-toliko zadovoljan.
Neka bude tako. Prisvojit ću. Do nekog drugog, boljeg odgovora.’
Drugi:
‘Moj poriv za pisanjem se ne gasi, čak ni uz dugotrajnu blokadu pisanja. Bizarno. Piše mi se, a ne mogu. Za razliku od win-win, ovo je nešto kao loose-loose situacija.
Mislim da sam napokon iščačkao o čemu se radi. Cenzor mi je prejak. Napišem par rečenica nečeg i onda ih stoput prepravljam. Naravno da nigdje ne stignem. Umorim se putem. To je prvi problem.
Nezadovoljstvo napisanim je drugi. Griješim što ne pišem iz čistog zadovoljstva. Gubim se u zamišljanju toga što bi se drugima moglo sviđati.
Nekom će se sviđati. Nekom neće. No, autoterapija će ostati. Nastojat ću da se ne zamaram napisanim. Stilom “boli me briga”. Možda upali.’
Treći:
‘Sloboda je to što želim postići. Apstraktna riječ. Poput ljubavi. Ne možeš joj usitniti značenje. Sloboda je grandiozna. Najčešće je predstavljena u tjelesnom kontekstu. Život oslobođen potlačenosti, patnje, boli.., ali to nije dovoljno. Prava sloboda je biti oslobođen od svega. Doslovno svega.
Treba stići do istine. Razni će ljudi pokušati do nje na razne načine. “Cogito ergo sum” neće pomoći. Treba zaroniti još više. Čovjek koji piše treba pisati dok do istine ne dopiše.’
Priznajem, zbog mojih osobnih iskustava, jako me zanimaju osobe kojima se dogodilo nešto slično. Poznati pisac tema o prosvjetljenju, Jed McKenna, realizirao se putem pisanja. Tako barem tvrdi u svojoj prvoj knjizi trilogije.
Također, poznati norveški pisac Jon Fosse kaže: ‘Moje pisanje kao da je pogled izvana. Dok pišem kao da mi netko govori, sve što napišem čujem i zapisujem to što čujem. Počeo sam pisati kad sam u sebi pronašao to mjesto iz kojeg dolaze knjige koje pišem.’
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
