Ti si vuk samotnjak. I treba ti previše prostora. – rekao je a ja nisam proturječila.
Prošlo je mnogo godina od te izjave, a on i ja smo veći stranci no što smo bili prije no što smo se upoznali.
No, nije li to neizbježna sudbina svih bivših ljubavnika? Da se, kada emocijama dođe kraj, ponovno pretvore u strance.
Ma koliko da smo noći proveli isprepletenih tijela i ma koliko da smo imali snova. Ma koliko da smo puta vikali jedno na drugo i ljutito lupali vratima, pa se mirili toliko strasno kao da nam životi ovise o tim poljupcima i dodirima, neizbježna stvarnost postaje da se nakon ljubavi više ne poznajemo.
I nismo isti.
I nikog više nikad ne volimo tako.
Nemoguće je. Voljeti isto. Željeti isto. Dati se na isti način.
Ne ide, pa čemu gluma?
I teško je ostati prijatelj nekome s kim si dijelila krevet. Ponekad je prosto nemoguće. I ne želiš to. Ne želiš trajni podsjetnik na sve što je otišlo krivo. Barem ne prvih nekoliko mjeseci a možda i koju godinu.
U nekom trenutku emocije izblijede. Ne znaš više ni oko čega ste se svađali, ali znaš da u toj osobi više ne vidiš ništa slično onome što si osjećala i bude ti čudno.
Zapitaš se kako se ljubavnici pretvaraju u strance i kako si uspjela s nekim ljubavima ostati prijatelj i biti s njima bliža no dok ste dijelili emocije koje možda ni nisu prerasle u intiman odnos, a s drugima, s kojima si bila, ne želiš progovoriti ni riječ?
I nije da su ti drugi napravili nešto odviše loše, osim samo bili ljudi i radili ljudske greške, baš kao što si ih i ti radila, ali jednostavno ne ide.
I ne forsiraš to, jer nije ti prirodno, pa se čudom čudiš zašto forsiraju oni?
Safety net?
Što je to u muškarcima da silno imaju potrebu ostati prijatelji sa ženom s kojom ih veže neka prošlost? Zašto toliko teško puštaju? Zašto im ta poveznica ako bi opstala, daje neku čudnovatu sigurnost?
Zašto moraju imati rezervnu luku u koju bi se vratili?
I zašto žene na to pristaju?
Biti rezervna luka?
Ostala sam prijateljica dvojici muškaraca koje sam voljela. Možda je stvar u tome što ti odnosi nikad nisu postali veze, već su titrali u zraku i mi smo izgarali u tim emocijama i plesali po rubu ali nikad nismo zagrizli u to voće. Ne onako istinski, do kraja.
I možda smo zbog toga prerasli sve male žalce ljubomore, nadanja, vatrica koje su tinjale i nakon što smo si stisnuli ruku i rekli da to tako ne može biti.
Ali nisam im pristala biti rezervna luka.
Nikad se nisu mogli vratiti i ušetati u moj svijet, među moja bedra i u moja njedra onako kako su možda podsvjesno željeli.
Postoje neke granice koje nisam nikome dozvolila da prijeđe a one se nazivaju dostojanstvo i samopoštovanje.
Muškarcima treba da budu potrebni
I moguće je zaista da sam vuk samotnjak i da mi je draža knjiga i šalica kave, no seks s nekim s kim dijelim privlačnost ali ne i dušu. Ali ako to znači biti vuk samotnjak, onda na to pristajem, bez nedoumica.
Tebe je lako voljeti jer se s tolikom lakoćom čovjeku uvučeš pod kožu. Ali teško je procijeniti da li ti je to dovoljno… i jesi li sretna, jer tako si iritantno sama sebi dostatna. Tebi ne treba muškarac da te usreći.
Sjećam se da sam se smijala dok je to govorio, a on je djelovao istinski ljut. Ne na mene, već na činjenicu da nikad nije ukrotio tu neku moju divljinu.
Kasnije sam naučila da je muškarcima potrebno da budu potrebni, da imaju taj osjećaj kao da su naši super heroji. I zaista loše podnose žensku samostalnost, jer ih proganja osjećaj kao da nisu dovoljno dobri.
Mnogi pucaju. Nisu dovoljno jaki da se nose sa ženom koja ih ne treba za svaku prokletu sitnicu.
Ostat ćeš zauvijek sama, ako ne pokažeš nekom muškarcu da ti je potreban. Da i tebe, tako jaku, samostalnu i divlju netko može štititi.
Ali nisam ostala sama. Voljela sam opet. Drugačije. Intenzivno i strasno. Bila sam nekome utočište i žar što ga nosi kroz dan. I netko je meni bio to isto. I tinjalo je i bilo je lijepo. I boljelo je na trenutke. I bilo je mog inata i njegove gluposti. I bilo je rastanka. I nije bilo prijateljstva.
On ga je želio, ja nisam.
I voljela sam i nakon njega. Drugačije, zrelije, luđe. I trajali smo godinama ali nismo mogli potrajati cijeli život jer smo bili prerazličiti. I trudila sam se biti okej, jer je neki bonton nalagao da nakon toliko zajedničkih godina trebamo biti prijateljski nastrojeni jedno prema drugom. Ali istina je bila da to nisam željela. Nisam ga ni na koji način željela blizu. Previše je mene potrošeno u tom odnosu da bih i nakon što je završio davala sebe samo da bi se on osjećao bolje. I da bi se nadao rezervnoj luci.
I nakon njega sam voljela. Voljela sam kako nijednog prije njega nisam i kako nisam ni pojmila da mogu voljeti. Sve emocije prije njega, činile su se kao bljedunjave, lelujave sjenke, bez života, arome i boje.
I trebalo mi je dugo da sama sebi objasnim toliku silinu emocija, prema nekome s kim sam dijelila toliko malo, u tako kratkom vremenu.
Netko nas uvijek pripitomi
I ljutila sam se na sebe, što sam si tako divlja, odlučno i tvrdoglavo neukrotiva, dozvolila da me netko tako lako i jednostavno pripitomi. Kao mali Princ Lisicu. Ali baš kao Mali Princ on nije znao da je odgovoran za te emocije. Nismo znali što bi s njima.
Njemu su bile melem za gorke rane, ali došle su prerano. Meni su bile otkriće nekih nepoznatih svjetova.
Ali za oboje su bile previše.
Pa sam ih tako tvrdoglava, inatljiva i divlja, baš kao lisica iz priče, pospremila negdje u tajne džepove duše i nastavila dalje.
I stisla sam mu ruku, iskreno i prijateljski, ali odbila sam biti rezervna luka. I znala sam da to od mene ni ne očekuje, da bi ga čak i bolno neugodno iznenadilo da sam mu ostavila odškrinut prolaz.
Nakon tih mojih ljubavi, naučila sam da muškarci ne vole kad krenemo dalje. Ne vole osjetiti da su preboljeni, prežaljeni i prepušteni zaboravu. Zbog toga se neki dio njih voli uhvatiti za sigurnost, luke nazvane prijateljstvo.
Neki zaista sebe uvjere da vjeruju u to. Da tu nema ni emocija ni kalkulacija. Uvjere se da nema žeravice i da je sve to davno postalo prah.
Ali istina je da se nikad ne zna i da su tanke koprene između ta dva skretanja i da nikad ne znaš u kom te trenutku nešto može povući na suprotnu stranu.
I da nema baš ništa neobično u tome što žene poput mene, podižu nevidljive barijere i znaju procijeniti koga mogu prijateljski stisnuti za ruku, a kome će nepovratno okrenuti leđa.
Nema u tom ništa zločesto. Tako se samo štiti srce i dostojanstvo.
Vjerujem li u prijateljstvo nakon ljubavi? Da. Ali ne sa svim i svakim. I definitivno ne zato da bi drugoj strani tako bilo lakše krenuti dalje. I posve sam svjesna da moje okretanje nove stranice za neke od njih može značiti malu smrt ega. I veliku smrt nadanja. I ljutnju što su me pustiti i žaljenje što nisu na vrijeme prepoznali za što se treba boriti.
Svega budem svjesna, ali nekako prevlada vuk samotnjak u meni, koji uvijek radije bira samotne staze.
Želiš me? Kupi kartu
I nije to moja mana, neovisno što rekli ti moji bivši. Baš suprotno to je moja snaga. Žena treba znati biti istinski sretna sama, a ne u lažnom sjaju s mrvicama ljubavi ili ostacima odnosa zapakiranim u prijateljstvo, s figama u džepovima i pohotnim pogledima.
I voljela bih da žene sebe prestanu tretirati kao kolodvore, a muškarce kao slijepe putnike kojima toleriraju što nisu platili kartu.
U ljubavi, možda ima slijepe naivnosti ali nema slijepih putnika. Muškarac kojem je stalo kupuje kartu ili silazi trajno na prvoj sljedećoj postaji, svojevoljno ili tako da ga izbaciš na polje sama.
I nije ti žao što ga vidiš kako opet stopira, jer to je njegov izbor.
Ako mu značiš, naći će način i s osmijehom od uha do uha kupit će kartu.
Vjerujem li u ljubav iz drugog ili trećeg pokušaja? Instinktivno bih odgovorila – Ni malo. Ali svašta sam naučila, svašta mi je život pokazao. I jedino što zaista mogu reći je…
Ne znam.
Život je prepun čudnovatih preokreta.
