Koliko ste se spremni otvoriti drugim ljudima, biti iskreni i ranjivi? Emotivni? Jeste li uopće, ili ste kao i masa ljudi danas, više skloni manipulaciji? Provjerenim metodama ponašanja za koje znate da će rezultirati nekim ishodom i određenim ponašanjem kod drugih ljudi? Osobito kod osobe koja vam se sviđa? Jeste li čak spremni biti pomalo zli, udarati ispod pojasa kako biste na sebe svrnuli pozornost tog nekog? Koliko ste daleko spremni ići?
Neki ljudi, jako daleko. Predaleko, rekla bih.
Mnogo sam se puta uvjerila da će osobe radije birati manipulaciju no emociju. Čak će i mnogi coachevi, osobito oni koji se bave dinamikom međuljudskih, tj. partnerskih odnosa, sugerirati da se koristite određenim “tehnikama” kako ih oni zovu, da biste kod suprotne strane izazvali određene reakcije.
Rijetki će vam sugerirati iskrenost, lišenu drame i kalkulacija u kojoj nekome kažete kako se osjećate i mirno prihvaćate odgovor druge strane, ma kakav on bio. Rijetki će vam sugerirati da budete čovjek, zreo i emotivan, realan i prijateljski nastrojen, jer se danas najbolje trguje uvjeravanjem ljudi da je za njih najisplativije ne pokazati ljudskost i emotivnost, jer ih to čini ranjivima.
No budimo realni, svi smo ranjivi. Od krvi i mesa smo. Stoga ta nakaradna ideja isključivanja emocija i pristupanja odnosima kao nekom projektu, u kojem je druga strana pijun u našoj igri, postaje opasna. Po nas najviše, jer nas pretvara u nešto što nismo i vodi u suprotnom smjeru od sreće. A sretni svi želimo biti.
“Ljubav” je igra i u njoj sve je dozvoljeno
Upoznala sam podosta muških “coacheva” koji svojim klijentima prodaju provjerene fore, ulete, načine komuniciranja, igranja igrica a sve u cilju osvajanja neke određene žene i to samo i isključivo zbog seksa.
“Ne postoji neosvojiva žena, postoji samo još neotkrivena tehnika osvajanja na koju će ona pasti.” – nedavno mi je rekao jedan svjetski poznati “Don Juan”. Na to sam mu postavila pitanje o moralnosti takvog čina, o tome postoje li granice preko kojih ne ide, poput njenog sretnog braka i očite nezainteresiranosti žene?
Moderni Don Juan
Na to je hladno rekao da ne, jer je citiram: “taj brak njen problem, ne njegov.” Dok sam ga tako slušala bez riječi, on je nastavio objašnjavati kako zainteresiranog muškarca prepreke ne zanimaju, a brak je za njega samo to, “prepreka”.
Napomenuo je također kako je institucija braka precijenjena, te ionako na izdisaju a samo je uživanje u trenutku važno. On kaže, živi za trenutak i uživa dok je dobro, kad mu prestane biti dobro odlazi. Isti stav pokušava usaditi polaznicima svojih tečajeva.
Ugrizla sam se za jezik, iako me žuljalo da mu udijelim koju moralnu prodiku. Međutim, posve svjesna sam bila da ih se očigledno naslušao dovoljno na svom osvajačkom putu. I da ga naprosto ne diraju.
Pitala sam ga da li vjeruje u ljubav i je li ikad bio zaljubljen, na što mi je rekao da se zaljubi svaki dan i da ljubav poštuje, iako je kaže vidi jako rijetko. Pitala sam ga što misli zašto je tomu tako, pa mi je sugerirao da čovjek kao biće nije prirodno monogaman i da je zapravo nerealno što sami od sebe očekujemo da budemo vjerni jednoj osobi do kraja života.
Prijateljstvo između muškarca i žene, upitala sam? On je rekao da neupitno postoji, i da seks ako se između njih i desi nije nužno loša stvar, ako su oboje dovoljno zreli da znaju hendlati takav odnos, što je ponovno rijetko.
Rekao mi je da svoje prijateljice s kojima nikada ništa nije imao ili je želio imati ali iz nekog razloga to nije funkcioniralo, poštuje mnogo više no žene s kojima je bio. I da, njih neupitno voli te smatra da je platonska ljubav u obliku prijateljstva jedina iskrena ljubav.
Živjeti u trenutku
Kroz sve njegove ideje i stavove protezala se ideja življenja u trenutku, ljubovanja dok je dobro i dok ga čini sretnim, ali bez iakvog vezivanja.
Ta sreća, prikazana na tako banaliziran način mene ne bi mogla činiti sretnom, iz jednostavnog razloga što ne bih bila ponosna na sebe niti zadovoljna sama sobom da drugim ljudima pristupam kao pijunima, čije emocije, želje, stavovi i životni odabiri nisu važni, već su eto, samo “prepreke”.
Bijeg od odnosa
Možda je on radikalan primjer, ali ne žive li mnogi ljudi tako u suštini? S nekim su dok im je ugodno, a kad nastupi neka problematika i kad na odnosu ekšli treba poraditi, podviju rep i odu pod izgovorom da je život prekratak za dramu.
Mogla bih čak bahato reći da su u mojim očima ti “veliki osvajači” zapravo nezreli dječaci, nespremni nositi se s odnosom, s obavezama, s rizicima koje donosi otvaranje duše nekome.
Možda su silno uspješni, možda su proputovali svijet, stekli slavu u određenim krugovima, dobrano popunili svoje bankovne račune i spavali sa stotinama žena, ali na kraju priče ispada da su zapravo moćni samo izvana. Iznutra? To je upitno. Tu se u mojim očima doimaju vrlo slabašni. Nimalo muževni i nimalo privlačni. Barem ne realiziranim ženama koje znaju tko su, što žele, čemu teže i kakvim ljudima žele biti okružene.
Možda je čovjek kao biće davno bio sklon poligamiji, možda u sebi još uvijek imamo neke iskonske instinkte, ali u međuvremenu desilo se – vrijeme i desila se – evolucija, i desila se – civilizacija. Koliko god sam zagovornik toga da svatko zaista treba živjeti kako želi, crtu podvlačim kad ta njegova sreća ide na uštrb dobrobiti i sreće druge osobe. Tu tvoja sreća kao pojedinca prestaje imati prvenstvo i zapravo postaje bahatost, odraz narcisoidnosti, nezrelosti i jednostavno zlobe.
I nemojmo se zavaravati, ne ide ovo samo u smjeru muškaraca – zavodnika. Ide u oba smjera. Moj sugovornik, aka moderni Don Juan bio je samo ogledni primjerak osobe posve lišene osnovnih moralnih i ljudskih postavki.
Virtualni život i virtualni odnosi
Ideologija – “meni je moja sreća najvažnija i nije me briga za druge, jer drugi su svoja briga” stvorila je i stvara i dalje, generacije ljudi koji ne znaju uopće funkcionirati među stvarnim ljudima, pa im je većina odnosa koje imaju, virtualnog karaktera. Pandemija je tome još i više doprinijela.
Mogla bih čak sumirati da smo i kao društvo općenito izgubili dodir sa stvarnosti, ne samo dodir s drugim ljudima.
Ne znam koliko mi se sviđa ideja života u kojem više ne ustajemo ni iz kreveta jer eto ne trebamo. Ideja života u kojem je sve virtualno, od virtualnih kava i razgovora, pa do poljubaca i zagrljaja. Postoji li granica koju ipak nismo spremni prijeći i ako da, koja je?
Živimo u vremenu kad smo jednim klikom udaljeni od rješenja za bilo koji problem i situaciju, kad su nam dostupni mnogi savjetnici i metode samo razvoja, a mi smo sve nesretniji, sve otuđeniji, sve više umjetni.
Sami.
Iako si to ne želimo priznati, jer se lako zavarati kako imamo masu ljudi oko sebe. Zbog toga što imamo virtualne zajednice gdje nas ljudi lajkovima uvjeravaju kako su tu za nas. Ali u stvarnosti nisu tu. Nisu. Ne u realnim problemima i izazovima. Tu smo sami. Sami jer tako biramo živjeti. Jer biramo svoj komfor i tu svoju nazovi sreću.
Sloboda izbora?
Zaključit ću kako vjerujem u slobodu izbora ali ne vjerujem u korištenje drugih ljudi. Ne vjerujem u kalkulacije i manipulacije, jer smatram da nas dugoročno vode u krivom smjeru. U onu točku gdje nismo zadovoljni sami sa sobom.
Vjerujem u rizik i emocije, jer riskirati i reći nekome kako se osjećaš ili ne osjećaš znači biti dobro. Znači prihvatiti da druga strana to možda ne dijeli ali isto tako znači slobodu da odemo u nekom drugom smjeru.
Ne vjerujem u patologije pokušavanja osvajanja nekog tko nas neće. Ne vjerujem u razne “tehnike” i ne vjerujem u “bitno da je meni dobro”, jer to se u nekom trenu neminovno mora srušiti i netko mora ostati povrijeđen. Najčešće onaj tko je u odnos ušao srcem.
Možda sam idealist i možda je svijet mnogo prljaviji jer su ljudi takvi kakvi jesu, ali na kraju dana ravnam se po onome kakva sam sama. I kakva želim biti i u kakvom svijetu želim živjeti a ne po onome kako netko drugi živi i kakve “Ideologije” zagovara da bi opravdao sebi – sebe.
