Više nego ikada prije prijeti opasnost mentalne smrti. Posljedice su to pogubnog utjecaja društvenih mreža, preciznije TikToka koji je prepun kratkih videa. Nažalost, sve više je osoba koje od sebe, doslovno “prave budalu” i izvode različite performanse kako bi dobili pažnju. Pojedini to i unovče. Gledati sadržaj, TikToka, prema autoru YouTube kanala Patokracija, postalo je jezivo a autor ističe da djeca koja objavljuju sadržaj na TikToku podsjećaju na zombirane osobe kojima je mozak ispran. Upozorava i na različite oblike psihičkih bolesti kao i na opasnost od mentalnog isušivanja moždanih funkcija.
Kako se to dogodilo?
Prema izvještajima nastavnog osoblja i ostalih koji rade s djecom, smanjio se fokus njihove usredotočenosti. Još gora je činjenica da djeci uopće nije bitno o kakvom je sadržaju riječ, nove generacije nemaju strpljenja odgledati video zapis duži od pet minuta.
S obzirom na navedeno, postaje prezahtjevno očekivati od klinaca da se usredotoče na učenje, čitanje, vježbanje matematičkih zadataka, rješavanja formula, crtanje, slikanje, šetnju, kućanske poslove. Postavlja se pitanje hoće li moći otići obaviti nuždu bez pregleda i skrolanja TikTok feeda? Nažalost, sve ide predaleko i prebrzo pa postajemo svjedoci uspavane djece, koja, i u snu tikaju i skrolaju na mobitelu. Došlo je vrijeme, da starije generacije postaju zahvalne na svom životu. I iskustvu normalnog djetinjstva.
Kakav je bio normalan život?
Više cijenimo vrijeme kada smo se igrali u pijesku, penjali po drveću, trčali, skakali… Cijenimo starinska znanja kao što je okretanje kotačića na telefonu i mali praktični zadaci za koje smo se ponekad morali namučiti.
Ali poanta je da smo bili usredotočeni na ono što radimo, na svoje pokrete od rezanja krastavaca, do čišćenja, plivanja, trčanja, odlaska u crkvu, školu. Svaka aktivnost je imala svoja pravila dok danas ne možemo zamisliti pet minuta bez mobitela. Živjeli smo više u trenutku. Bili smo opušteniji i zdraviji.
Možemo li zabraniti djeci mobitele?
TikTok generacije, toksična glazba, nasilni sadržaji pokazuju posljedice i u porastu vršnjačkog nasilja, a psihološka struka daje objašnjenja da su djeci toliko poremećeni fokusi da svoju agresiju izbacuju van.
Što zapravo očekivati od djeteta koje je provelo sate i sate skrolajući različite morbidne izazove?

Photo by Malte Helmhold on Unsplash
Treba li i djecu kriviti za ovo ako vide svoje roditelje, pa čak i bake i djedove kako većinu vremena provode na mobilnim telefonima? Kako će izgledati svijet za 10, 20 godina? Hoćemo li se moći gledati u oči, hoće li nam se jezici zaplesti dok pokušavamo dovršiti misao u rečenici? Hoće li naše rečenice imati smisla, hoćemo li biti bića sposobna za komunikaciju i razlikovanja dobrog od lošeg? Sudeći prema navedenim razornim oblicima nasilnog ponašanja, nediscipline, primitivnog ponašanja čekaju nas dosta teška vremena.
Alarmi zvone, jesmo li ih svjesni?
Ne možemo ništa zabraniti, jer zabrana postiže suprotan efekt, ali se možemo ograničiti i educirati. Možemo naučiti nove generacije o rasporedu vremena, o zdravlju i kvaliteti života. Definitivno, ono narodski rečeno “puštanje budale da bude budala” nije rješenje jer dovodi do razornog stanja psihe za koji će ceh plaćati iduće generacije.
Koliko će se oni moći snaći u životu, ako postanu izgubljeni, kontrolirani i ovisni i besmislenim sadržajima koji okupiraju njihove mozgove u ugrožavaju dječju maštu i kreativnost?
Je li vrijeme za strogoću?
Neki će ovo protumačiti kao bezrazložni strah, neki će reći da se moramo adaptirati novim tehnološkim inovacijama, izazovima umjetne inteligencije i novim trendovima. To svakako, jer nam nova znanja omogućuju novi napredak. Međutim, ako ih ne znamo pravilno i etično koristiti, postići ćemo više gubitka nego profita. Cijena će biti isplaćena gubitkom života i slobode izražavanja. Stoga je vrijeme za buđenje, osvještavanje i spas budućih generacija.
Više o ovoj problematici pogledajte na Kanalu Patokracija. Link za video:

rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošču na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.