Rijetko, kad se uhvatim kako mozgam o nekome, prekorim samu sebe i ponovim si kako ne bih voljela da drugi budu moji dušobrižnici. Ako pak govorim o nekome, trudim se govoriti lijepe i pozitivne stvari, bez osude, bez preispitivanja, bez analiziranja i bez mišljenja “što bi taj netko trebao bolje”…
Jer realno, tko sam ja da nekome sudim? Tko sam da mislim što je za drugog bolje? Tko sam ja da pretpostavljam kako bi netko drugi trebao živjeti svoj život?
Moje mišljenje ili samo moja zabluda?
Mogu imati mišljenje o nekoj pojavi, događaju ili situaciji i mogu biti uvjerena da bih sama, u svojoj koži postupila možda drugačije no taj netko. Ali ne znam kakva sila, moranje, emocija, strah ili situacija njega goni da bira kako bira, i živi kako živi, pa stoga ne mogu niti želim suditi.
No, većina ljudi ne rezonira tako. Većina ljudi svima i svakome dođe kao dežurna savjest, kao sudac, porota i egzekutor. I još uvrijeđeni ostanu kad im otvoreno kažeš – “Molim te, daj se ne miješaj.”
Ponekad ljudi svašta stave pod “iskrenost”, “dobronamjeran savjet” i “prijateljstvo” a zapravo to bude sve samo ne dobronamjerno. Osobito kad nekome dijeliš savjete koje nije tražio.
Često, misle da je tuđi život čudan i da stvari mogu bolje. Pomisle kako bi dobro bilo da netko koga promatraju, neke stvari napravi drugačije, da se više angažira, riješi nešto, nađe dodatni posao ili ga promijeni naprimjer. Ili da raskine vezu koja se njima doima toksična. Da nađe partnera, da se vrati školovanju, da smršavi ili krene u teretanu.
A zapravo, ne znaju pozadinu priče. Jer… svi smo mi samo promatrači u tuđim životnim scenarijima. Ne znamo detalje, ne vidimo širu sliku, makar si uvijamo da smo neutralni pa zbog tog stvari vidimo “dublje.”
Savjet ili uvreda?
Istina je često posve suprotna a mišljenje koje damo i savjet koji smo iznijeli, budu kao šaka u oko nekome tko nas ništa nije pitao.
Naše mišljenje, ne traženo i nepozvano zapravo je napad, ma koliko se nama činilo bezazleno. Neugodno je, uvredljivo i bezobrazno, jer nas se tuđi životi ne tiču.
Ni zašto se netko rastaje, ni zašto solira, ni zašto ostaje u nekoj vezi, iako nama izgleda kao da zaslužuje bolje.
Ni zašto ne smršavi ili se udeblja ili ne studira ili ne kupi kuću ili ne rodi.
Ni zašto objavljuje selfije.
Ni zašto se ne šminka.
Ni zašto retušira slike.
Ni zašto ne objavljuje nikad ništa o sebi.
Ni zašto radi posao koji radi.
Mogla bih do sutra nabrajati sve o čemu većina ljudi vodi brigu i ima mišljenje a zapravo ih se ne tiče, jer je u pitanju tuđi život.
Granica između dobrodušne kritike i nasrtljivog upadanja u tuđi prostor veoma je tanka.
I mnogi je ne znaju.
Možemo s nekim biti veoma bliski ali to ne znači da nam ta bliskost daje ikakva prava da “interveniramo.”
A radimo to. Uporno.
Mnogi rade. Svakodnevno vode brigu i dijele savjete, jer eto “oni znaju bolje.”
No, znaju li?
I koliko je to njihovo “znanje” i “dobronamjerno mišljenje” samo čisti ego na djelu?
Ja, ja i moj ego
Ego koji iz njih vrišti, kojeg nikada nisu prepoznali i naučili razumjeti svoju potrebu da pametuju, sugeriraju i nekome kroje? Ego koji im lažno laska da su veliki i pametni a zapravo su u cijeloj toj igri veoma mali.
I još uz to posve nesvjesni – sami sebe.
Narodska kaže da je mišljenje kao dupe i da ga svatko ima. I ne mogu se ne složiti. Ali jako je važno kakvo je to mišljenje i je li taj čuveni “Svatko” dovoljno mudar da ga u mnogim situacijama zadrži za sebe?
Mnogima je teško svariti da ma koliko se tuđi izbori njima činili pogrešni ili manjkavi, oni na njih imaju neupitno pravo.
Ma koliko bi “Oni to drugačije”, taj netko kome sude i koga provlače kroz sito svojih uvjerenja i svojih zabluda, ima pravo na svoje lekcije, na svoje pogreške, na svoja iskustva.
I posve je moguće, da u toj svojoj “čudnovatosti”, “manjkavosti” i “različitosti” živi mnogo sretnije i kvalitetnije no njegovi dežurni suci.
Stoga, prije no što prozovete nekog, ili krenete s vašim “dobronamjernim” savjetima zbog slike, selfija, šminke, viška kila ili izbora da živi solo ili nema djecu, zapitajte koliko je taj savjet, ta prozivka, to mišljenje radi tog nekog, a koliko radi vašeg ega? Radi vaših strahova, kompleksa i nesigurnosti?
I što vi zapravo govorite sebi, dok mudrujete njemu?
Jer najteža lekcija koju svatko od nas treba savladati a većina umre bez da ikad dosegne točku razumijevanja a kamoli prevladavanja, je činjenica da nam nitko ne radi ništa i da se ništa u tuđem svijetu ne vrti oko nas, niti s nama ima veze, niti nas se tiče. Sve što mislimo, radimo, stvaramo ili totalno promašimo, radimo zbog sebe i sami sebi.
I sve naše pobude, izviru iz te točke u nama samima, da sebe popravljamo kroz druge, a tako se nikad ne možemo popraviti. Pa čemu pokušavati?
Uvijek je do nas
Stoga, kad promotriš nekog i dobiješ želju nešto reći, nešto mijenjati, nešto “popravljati” zapitaj se, koga ti to zapravo popravljaš? I zašto?
I što je to u tebi toliko slomljeno i toliko bolno da ti ne da disati? Da ti ne da sebe prihvatiti, pa u drugog upireš prstom?
Ne vole ljudi kada se kaže – “Nije do drugog do tebe je.” Ali nema veće istine od toga. Nekima ona dođe kao najveći blagoslov, a nekima vječno izaziva ljutnju.
Prvi će baš kao i ja, objeručke prihvatiti da imaju svoj život u svojim rukama i beskrajno mnogo prostora da rade na sebi, svojim strahovima i traumama, jednako kao i na svojim željama i snovima.
Drugi će kriviti svijet, susjeda, politiku i vrijeme u kojem živimo. I svakome će naći manu. I biti vrlo nesretni cijeloga života.
Na koju ćete stranu i kako ćete živjeti, dragi moji čitatelji, posve je do vas.