Gdje se izgubio Eurosong? Ili bolje rečeno – gdje smo se izgubili mi?

Ne jenjava buka oko Eurosonga. Koliko ljudi toliko i ćudi ali i čudnih viđenja razloga debakla hrvatske pjesme na tom dugovječnom festivalu. Možemo naći tisuću razloga i tisuću opravdanja. Eurosong se, jednostavno, promijenio. Iz početne decentne manifestacije pretvorio se u kičasti glazbeni iscjedak kojeg sve više izbjegavaju priznati glazbenici koji ne žele da se njihovo ime veže uz novovjeku nakaradnost.

Ovakvi epiteti su, zapravo, sukus žuči koja se razlijeva po društvenim mrežama. Osobno sam pratio koliko volje i truda su Albina i njen tim uložili u prezentaciju pjesme. S njihove strane učinjeno je baš sve. Za naše ukuse izuzetno lijepa i komercijalna pjesma, radiofonična, svjetska.

No, to je mišljenje nas koji smo usmjereni na već odavno konzervativni glazbeni ukus. Eurosong od prije 60 godina, kad su na njemu gostovala priznata kompozitorska i pjevačka imena, zauvijek je zaklopio oči. Rodio se jedan novi, Queer festival u kojem je pjesma na drugom mjestu.

Na prvom je show. Show koji prati malen broj mladih, starije sablažnjava, a dekadentnu umjetnost zabavlja. Nažalost, mi tu promjenu nikako prihvatiti. Kao, teško je pogoditi ukus i glazbeni trend jer se ubitačno brzo mijenjaju. Sve manje je hitova s ovog festivala.

Do devedesetih, festivalske pjesme postajale su evergrinima, a izvođači svjetski poznatim imenima. Danas se nitko dva sata po završetku festivala ne sjeća imena pjesme i pobjednika. Pjesma ima vijek trajanja koliko i kineska igračka za jednu kunu.

Zabavljaj narod da nam se ne pača u posla

Ali, kako objasniti da u tjednu kada hrvatski politički vrh odlučuje o kupnji zrakoplova, glavni osvrt daju na Eurosong i Albinu? Iz njihovih ali i naših reakcija razvidno je da još uvijek nismo svjesni vremena u kojem živimo. Traže se ”istine” o teorijama sabotaže hrvatskih predstavnika, urotama Skandi križaljki i ruskih babuški, podmetanjima, osvećivanju gay lobija spram primitivnog Balkana, a onda, bum, Srbija prolazi k’o po maslu.

Ne učimo. Srbija ima konstantu uspjeha, možda i predaniju dijasporu u glasanju, no jedno je trending na YouTubeu kojeg prate mladi, a drugo teleglasanja gdje SMS treba poslati netko tko jedva stišće tipke na telefonu, a da nije prababa iz Prološca, ili mlada dijaspora kojoj je pun kufer i Hrvatske i hrvatskih političara kojih se češće viđa na televiziji u raznoraznim političkim emisijama nauštrb glazbe, glazbenika i pravog, izvornog hrvatskog showa lišenog plaćanja skupih licenci.

Bogata baština narodnog jala

Gledao sam Doru i uistinu smo izabrali najbolje, no i ispoljili klasični hrvatski jal. Na nama je hoćemo li se prilagođavati Eurosongu, hoćemo li zadržati vlastiti glazbeni identitet i prezentirati ga Europi i svijetu ili ćemo pokrenuti neki novi, ozbiljniji festival u kojem će na prvom mjestu biti kvaliteta pjesme, teksta, vokala, a ne sisa i guzica.

Ovisno o tome što prihvatimo tako ćemo i rasprostrti budućnost hrvatske glazbe na glazbenom ”fast food” tržištu. U vječitoj potrazi za istinom o hrvatskom prokletstvu polufinalnih večeri, odgovorio bih stihovima: Ne traži istinu/jer istina će sama doći,/i kao kiše što prolaze/nevažne će proći… Iliti, kad i da otkrijemo istinu ionako će sve biti već kasno, a show kao i utakmice idu dalje.

Prihvatili mi tu igru ili ne, nevažno je, jer na naše mjesto već će doći neka druga pjesma, drugi ”queer”, drugi kič, razočaranje ili oduševljenje. Stoga, uživajte u trenutku pa makar i u blještavilu prve večeri, a finale, finale prema ukusu…fakat ima more programa, zabave, a i daljinski su sve bolji.

Krešimir Butković / Foto: eurovision.tv