Cancel kultura došla je u svoj zenit. Ponekad imam osjećaj kao da živim u paralelnom svemiru u koji sam zalutala jer sam baš tog jutra ustala na krivu nogu. Međutim ne, sav taj hejt je realnost. Jer mi kao vrsta više kao da ne znamo voljeti i razumjeti, nas drajva samo mržnja.
Ne znam jesu li ljudi jednostavno pobenavili zbog toliko vremena provedenog u lockdownu tijekom pandemije? Ili nas je pokorila obijest jer sve imamo na izvol’te i na jedan klik? Ili je stvar u tome da je tehnologija, osobito društvene mreže, omogućila da na svjetlo dana izađu sve one ružne stvari koje mnogi nose u sebi, sva nakupljena nezadovoljstva, frustracije i jal s kojim se nisu naučili nositi? Ljudi su danas jednostavno zli, osobito online.
Cancel kultura kao način življenja
Ništa im više ne paše. Ni ljudi koji se bore za prava ugnjetavanih, ni psi koji spašavaju žrtve potresa, ni aktivisti, ni muzičari, pa ni trudna Rihanna koja pjeva u poluvremenu Super Bowla.
Ne paše nam Let 3, ali ne pašu nam ni molitelji na trgovima, ne paše nam društvena klima, ni voditelji u emisijama, ni talentirani klinci… NITKO NE PAŠE. I svako ima manu, neku grešku koju je na detektirao tamo neki mali internet troll i onda je plasirao kao neku senzaciju, pa su horde frustriranih krenule u boj i rastegle tog nekog kao kaugumu po komentarima i objavama.
A jedino što se po pitanju stvari koje društvu opravdano smetaju, poput preblagih kazni za nasilnike ili prevelikih poreza, ekšli poduzima je zapravo ništa. Hejterski komentari i pokoja online peticija. To je to! Maksimum, vrh, top… a zapravo veliko ništa. Prave promjene oko bitnih stvari nismo sposobni napraviti. I to je takav world wide trend, nismo mi jedini.
Maksimum je komentar #cancel.
Tragi komično.
Imaš pravo na mišljenje, ne na trollanje
I okej, imaš se pravo ne slagati s nekim stavovima, imaš pravo da ti se ne sviđa nečija odjeća, objava, nastup ili izjava. Imaš pravo, ali nemaš pravo trolanja i online zlostavljanja jer eto “ti imaš mišljenje”.
Zamijenili smo pravo na vlastiti stav s namjernim zlostavljanjem, vrijeđanjem i uznemiravanjem i koristimo tipkovnice mobitela i laptopa za napad na nekog, jer nam se ionako čini virtualan.
Ljudi nemaju osjećaj da je njihov hejt i uvreda usmjerena prema stvarnoj osobi.
Koja osjeća, vidi, čuje i doživljava bol, strah i napade panike zbog užasa koje su neki ljudi u stanju napraviti putem svojih online kanala.
Napravit ću mali izlet u vlastitu prošlost od prije nekih 5 – 6 godina, kada se grupica mojih tada, do jučerašnjih suradnika odjednom ujedinila u jednoj jedinoj namjeri, a to je bilo napadati me i ocrniti.
Izmislili su toliko laži da bi im na idejama pozavidio i sam Steven King a onda imali potrebu sve te svoje ispljuvke usmjerene prema meni, objavljivati online.
Što mislite da se desilo? Da im je netko pljeskao? Da su nešto postigli? Mislim jesu, ja sam se obratila advokatu i pokrenula neke pravne postupke.
No, koja je bila svrha osim ocrniti me i uznemiravati? Što su postigli svojim hejtom i trolanjem, osim pokazali kako danas ljudi ne znaju komunicirati i ne znaju se ponašati.
I halo govorimo o odraslim, punoljetnim, školovanim ljudima koji su tad pokazali da imaju zero socijalne i emotivne inteligencije.
Nije li to tužno?
Kako sam se osjećala?
Isprva sam bila u šoku. Onda sam pokušala s njima ljudski komunicirati, čak sam se i ispričala za tu neku veliku uvredu koju su od mene kao doživjeli, iako mi zapravo nije uopće jasno na što su oni točno bili ljuti?
Hype
Kasnije, sve se raščistilo, radilo se zapravo o ljubomori. Moje pisanje postalo je prepoznatljivo, počela sam pisati kolumnu za jedan poznati portal i to je bio okidač.
Kako znam? Jedna od osoba zavedenih njihovom pričom mi se javila i ispričala. Jer je eto shvatila da to što se radi nije okej i nisu u pravu. Jer cura ima savjest. Jer je shvatila da je podlegla hypeu nekolicine jalnih ljudi.
Hype, to je to što se događa. Jedan krene, a onda masa sličnih za njim, bez da stanu na sekundu i promisle što rade. Bez da se dozovu s činjenicom da gaze po stvarnoj osobi.
I nije važno je li ta osoba poznata ili ne. Radi li se o Rihanni, Letu 3, nekom influenceru ili nekom no name klincu iz susjedstva.
Ljudi ma koliko poznati bili nisu zbog te slave dužni trpjeti zlostavljanje i biti otirači za jal i frustracije iskompleksiranih, sitnih duša.
Ljudi su masovno nezadovoljni sami sobom. Nose u sebi toliko nezadovoljstva kojeg skrivaju iza filtriranih feedova i odglumljenog lifestylea i to mora negdje pucati. I puca.
Ljudi hejtaju jer su nesretni, ali to nije opravdanje
Internetom vlada Cancel kultura. Kultura mržnje i revolta. Kultura tipkovnice i komentara, heštegova i trolanja. Kultura nasilja i netrpeljivosti. Kultura malih, ogorčenih ljudi koji se velikima osjećaju samo kad lupaju po nekom.
Zapravo nije važno po kome, važno je samo da imaju koga mrziti. Jer dok mrze, ne moraju se baviti sobom. Ne moraju se suočiti s vlastitim životom, željama, strahovima, razočaranjima i traumama.
Gluma i hejt su lakši. Dostupniji. I daju lažni osjećaj moći.
Međutim, kada bi ih netko isključio. Kada bi iščupao kablove iz zida, ugasio WiFi, obrisao im profile, onda bi tek nastala panika. Jer bi shvatili da su zapravo sami.
Sami su. Jer ne razumiju, jer se ne druže, jer žive virtualno i lažno. Jer žive za lajk i shut dopamina koji im daje nečija virtualna podrška.
Virtualno vs. stvarno
Ali to nije stvarno.
Jer stvarni ljudi grle, podrže, stisnu te za ruku. I moraš se suočiti s njima, pogledati im lice i oči.
Današnji ljudi u većini nemaju hrabrosti za to.
Moćni su i sigurni samo u virtualnim hejterskim čoporima.
U stvarnosti su zapravo jako mali, nesigurni i nesretni. Zato me njihovi hejtovi ne dotiču, jer imam stvarne ljude kao podršku. I mogu nastaviti pisati knjige na starinski način ako sutra nestane interneta.
Ništa neću izgubiti i moj svijet se neće srušiti.
Ali mnogima bi se srušio.
Morali bi ekšli izaći iz svojih mobitela i profila i zapravo živjeti.
Bolan bi tresak bio i gadno bi izgledao live susret s posljedicama njihova hejta.
A možda i ne bi, trolovi ionako nemaju kičmu, pa naravno da nemaju ni savjesti.
Ali dok smo online, pisat ću o ovome, bit ću glasna i iritirat ću ljude bez savjesti i osjećaja za mjeru. Živcirat ću online hejtere svega živoga.
#canceltrolls – nek taj hešteg zaživi.
Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.
Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila info@marijaklasicek.com a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.com
