Ako u bilo kojem odnosu staviš sebe na prvo mjesto u očima osobe s kojom imaš nešto, bilo vezu ili prijateljstvo ili neku krvnu sponu, ispadaš sebično biće.
Osobito to ide žena.
U vezama,
U prijateljstvu.
U roditeljstvu.
I svaka se od nas čitav život bori s tim teretom, s vlastitim unutarnjim preispitivanjem gdje je granica davanja i kada ćemo moći dati malo sebe sebi?
Ako odvojiš vrijeme za kavu, a ne za šetnju s djetetom, sebična si.
Ako radije ostaješ kući no da se podružiš s prijateljicama, sebična si.
Ako radije biraš sebe, no odnos koji je za tebe iscrpljujuć, sebična si.
Kako god okreneš, u bilo kom kontekstu ti si ta koja ima “feler”.
Muškarci, vi s druge strane, znate biti vrlo zahtjevna stvorenja. Možda vam ne treba toliko pažnje kao nama ženama, ali vi tu pažnju, ljubav i posvećenost zahtijevate na drugačije načine.
Reći ćete kako želite ženu koja je neovisna i svoja, koja ima svoje interese, ciljeve, društvo, strasti i hobije ali sve dok je to uvijek vodi u smjeru vas i vaših želja. U smjeru zadovoljenja vaših potreba.
I ne, ovdje nije riječ o seksu. Ovdje je riječ o svim mogućim sferama života koji se vama podrazumijevaju.
Muški koncept “prave” žene
Prijatelj mi je tako neki dan na Telegram poslao podužu glasovnu snimku u kojoj mi je opisao što je za njega “snažna žena”, posve nesvjestan da ono što mi je ispričao onako iskreno i u dahu, u mojim očima ne predstavlja snažnu ženu, već krhku ženicu koja je ovisna o muškarcu, njegovoj zaštiti, njegovoj lovi i njegovom kavezu.
On će je neupitno voljeti ako ona bude ta nježna ženica koja brine o kući, djeci i njemu, bavi se nekim hobijem ali pušta njega da on bude muškarac i brine o njoj jer on je muško i njemu je to u njegovoj DNK. Stvorit će za nju palaču od žada, ali to će i dalje biti kavez, ma koliko lijep možda bio. Ona će biti sloboda, ali zapravo neće jer sloboda je uvjetovana dogmama, očekivanjima i stereotipima.
Uvjetovana je Y kromosomom koji ima svoje utabane postavke od kojih ne odstupa.
I u redu, svi znamo već za taj gen, no ono što je mene ostavilo bez teksta je činjenica da on tu ženu koja je defacto ovisna o njemu, u svojoj glavi doživljava snažnom.
Rekla sam mu da je ta njegova bajka divna i da bi svaka žena voljela imati uz sebe muškarca koji je po p.s.-u, i brani, štiti, voli i privređuje ali iskreno, prva ne želim ovisiti ni o kome drugom. Raditi, imati svoju svrhu i svoj novac u džepu treba svaka osoba, neovisno o spolu.
Klasični, balkanski stereotip
Moj dragi prijatelj, kojeg iznimno cijenim i volim s njim pričati o razno raznim temama baš zato što je toliko iskren i dobrodušan, rekao je da nema ništa protiv da ona radi ili ima neki hobi, dokle god ne postane ropkinja posla i ne ganja karijeru, jer to po njemu uništava ženu i njenu srž.
Zastala sam osobito na tom djelu njegove poruke pa ponovno preslušala. Nisam se mogla složiti, jer kao poduzetnica, istinsku ostvarenost kao osoba, kao ljudsko biće, osjećam tek sad kad sam se tako ostvarila. Ne želim sve svoje vrijeme podrediti poslu niti mu robovati, niti mi je cilj imati i voditi korporaciju, ali sjediti kući i heklati nije nešto što bi me ikada moglo ispuniti.
Svjesna sam da će mi i prioriteti jednom kad se udam i dobijem dijete biti drugačiji, ali svejedno ma koliko situirana bila, želim uvijek imati nešto svoje, svoju svrhu osim one obiteljske, jer to što sam žena ne znači da nisam i osoba.
No, tu dolazimo do onog dijela vezanog uz sebičnost, mušku sebičnost koja je još uvijek duboko ukorijenjena u mentalitet, osobito ovaj naš domicilni, ljupki Balkanski.
U trenutku kada se uda žena prestaje biti ono što je bila i postaje supruga i buduća majka, sve ostalo staje ili barem pada u drugi plan. To se podrazumijeva.
Muškarac? On ostaje muškarac, on ostaje onaj koji generira prihod, onaj koji ganja karijeru, koji ima bogat društveni život i koji uz svoju novostečenu titulu supruga dobiva na važnosti i ugledu, a uz to je kao zauzet, posebno interesantan drugim ženama. No to je drugi paradoks o kojem ću pisati nekom drugom prilikom.
Ako sumiramo stvari on dobiva, ona gubi.
Prioriteti i kompromisi
No, nećemo tako grubo. Apsolutno je normalno da će par koji odluči stvoriti obitelj i dom presložiti svoje prioritete i da će se oboje posvetiti svojoj ljubavi i djeci kada ju stvore, ako su se za djecu odlučili.
Ali je tužno koliko još uvijek u našem mentalitetu prevladava dogma da su djeca ženina briga, da je odgoj njen problem i odgovornost, dok je na njemu da privređuje i bude koliko toliko prisutan, ali ništa drugo.
Njemu nitko nikad neće spočitavati karijeru, putovanja, druženja s poslovnim partnerima i kolegama, jer se to podrazumijeva.
Ali ne podrazumijeva se.
Stigma “dobre” i “loše” koja prati ženu
Kao što se ne podrazumijeva da je ona “loša” jer je uz obitelj nastavila graditi i svoj osobni put, bilo to kroz posao, sport ili neki hobi.
“Loša si” je stigma koja pati ženu ako ona uz obitelj bira i sebe.
Osobito ako stavlja sebe prije svega, jer ima neki cilj koji će pružiti mnogo dobroga i njenoj obitelji.
Biti dama, ženstvena, nježna i odana svom partneru, biti privržena i brižna majka ne podrazumijeva da trebaš ubiti svoju srž i ugasiti svoje snove, težnje, aspiracije i karijeru. Ne podrazumijeva, ma kakve stavove neki muškarac imao o tome.
Bila sam u vezi gdje je on htio da budem realizirana i uspješna ALI pod njegovim uvjetima i naravno nikada uspješnija od njega. Kad sam počela stvarati karijeru, on mi je našao tisuću i jednu manu, a ja sam mu rekla doviđenja.
Sebično?
Da, većina će reći da je, ali meni je bilo neophodno za moj put, za ostati dosljedna i vjerna sebi. I ne uvenuti kraj osobe koja je u svemu uvijek imala neku računicu koja je prevagnula samo i isključivo u njegovu korist.
Gdje je tu ljubav pitat ćete?
Ljubav je tamo gdje postoji razumijevanje i poštovanje a ne uvjetovanje. Tamo gdje ti tvoj partner neće uvjetovati vaš suživot i gdje se on neće svoditi na kompromise koji u korist idu samo njemu.
Ili njoj, jer vrijedi za oba spola.
Oprosti, volim te, ali biram sebe, jer i sebe volim
Sinoć sam na Netflixu pogledala neku teen komediju u kojoj je cijela ova problematika dobro prikazana, jer se kroz čitavu radnju glavna junakinja trudi balansirati između posla, obiteljskih obaveza i sebičnih želja s jedne strane svog najboljeg prijatelja s druge strane svog momka.
I best frend i momak žele da ona studira s njima. Best frend želi da odabere Berkeley kako bi bila blizu njemu, momak želi da odabere Harvard kako bi živjeli zajedno. Nijedan nije pitao što ona želi?
U nekom trenutku prekida s dečkom ali i best frendu skreše u facu sve što ga ide i upiše neki lijevi fakultet.
Jer to je njen život, njen studij, njena sreća.
Ma koliko obojicu voljela, ma koliko joj bili važni, ma koliko da su toga prošli zajedno.
I to je neupitno ispravno. To znači biti snažna žena.
Snažna žena je ona koja ustraje u svojim snovima, iako voli, iako ima nekog kome pripada, bili to prijatelji, suprug, obitelj, društvo… ma kakva spona, koliko god jaka i bezvremenska bila.
I znam, reći ćete da je to samo film i da je primjer zapravo glup. Ali nije, primjer je banalan. Žene ovako važu svakodnevno i svaki put kad izaberu nekog drugog naposljetku gube.
Biti snažna i pokorna ne ide u istu rečenicu. Biti neovisna a odlična partnerica i brižna majka, itekako ide.
No, granicu između te dvije krajnosti svaka žena mora znati pronaći sama i sama mora povući crtu preko koje nitko ne ide, ma koliko joj važan bio.
I ma koliko to itko smatrao sebičnim.
