Adis Nikšić: knjigu sam posvetio svima, koji se usude utonuti u svijet zabranjenog

Adis Nikšić je mladi pisac i aktivist za ljudska prava iz Konjica. Zajedno, s glumicom Danijelom Štajnfeld, osnovao je stranicu „Stub srama“. Na stranici „Stub srama“ se objavljuju online uznemiravanja žrtava seksualnog nasilja. Njihov cilj je ohrabriti žrtve na njihovom putu da progovore, osloboditi osjećaja stida i samoće, te učiniti sve što je u njihovoj moći, kako bi počinitelji tog nasilja bili adekvatno kažnjeni.

Adis se aktivno bavi analizom mizoginije, mizandrije, heteroseksizma, te muško-ženskim odnosima. Za portal AboutMen najavio je svoj književni prvijenac i nove zanimljive aktivnosti.

Uskoro namjeravate objaviti svoju knjigu, možete li nam prepričati koja je njena suština i koju poruku želite prenijeti čitateljima?

„Dnevnik jedne ljubavi“ prati mladu djevojku Magdalenu Bošković, koja želi pobjeći od sebe i svih svojih gubitaka, te pokušati iznova započeti život. Magdalena je prazna, ranjena duhovima prošlosti, koji ju proganjaju i željna ljubavi, toplog dodira i iskrenosti. Na svome putu upoznaje mladog momka Amara Panića, te u njemu pronalazi sve ono o čemu je sanjala.

Neki baner

Kada joj napokon pokaže što osjeća, Magdalena želi vjerovati da njihova veza može uspjeti. Njihova veza je kompleksna i intruzivna, puna tajni, laži i požude. Ova knjiga je zapravo roman o jednoj zabranjenoj ljubavi, između muslimana i kršćanke. Iako su gubili sve, oni za zabrane nisu marili. Jedna od poruka knjige i jeste upravo ta, da slušamo svoje srce.

S druge strane, knjiga govori o meni. Prihvaćanjima svega onoga što mogu i svega onoga što ne mogu. Svega onoga što jesam. I svega onoga što nisam. Svega onoga što ću možda biti. I svega onoga što nikada neću moći biti. Još jedna od poruka jeste ta da prihvatimo svo to crnilo, koje nam se kroz život nameće i da u njemu plivamo najbolje što znamo.

Je li se vaša knjiga temelji na vašem osobnom iskustvu ili je kombinirana s fikcijom?

Rekao bih, da ova knjiga nije samo moje osobno iskustvo, već osobno iskustvo svakoga od nas. Siguran sam, da je svako od nas doživio trenutak kada ne zna tko je, gdje je, koga voli, koga ne voli, kome da vjeruje i što da osjeća.

Kome ste posvetili knjigu?

Knjigu sam posvetio svima onima, koji su se usudili da utonu u taj svijet zabranjenog.

Jeste li imali nekih nedoumica i zastoja u pisanju?

Apsolutno ne. Smatram da sam, na neki čudan način, uspio ponovo oživjeti čitavu radnju, tako da to nije predstavljalo neki poseban problem u pisanju, jer sam opet na neki čudan način uspio proživljavati sve ono o čemu sam i pisao.

Je li lakše pisati odnosno ima li više inspiracije kada je teško u životu i kada prevladavaju osjećaji tuge, straha, neizvjesnosti ili u optimističnom stanju duha?

Smatram da je svakome, tko piše, potrebna ta neka doza tuge. Ne vjerujem da mogu pisati oni, kojima je u životu sve bajno i krasno. Jednostavno, to ne ide uz ovaj posao. Svi oni koji pišu, imaju tu neku čudnu mogućnost, da sve to crnilo pretvaraju u sve te teške i životom pune rečenice. Naposljetku, mogućnost da pretvore sve ono što ih ubija u nešto što ih treba i što trebaju.

Kada ste počeli pisati, možete li se prisjetiti vaših prvih radova i tko je prvi uočio vaš talent?

Ne bih mogao točno da vam kažem kada. Zapravo i ne pamtim period, kada nisam pisao. Kada krenem da mislim o tome, pomislim da sam se rodio s papirom i olovkom.

Nikada nisam imao želju ozbiljnije se baviti ovim poslom, na pisanje sam gledao kao na hobi, bez kojeg ne mogu. Tek onda, kada sam počeo dobivati pohvale na račun pisanja, shvatio sam da je to zaista nešto u čemu sam dobar i čime želim da se bavim.

Tko vam pruža najveću podršku u pisanju i kome želite zahvaliti?

Prije svega, to je moja porodica. Moj najveći uzor, podrška i želja. Pored njih tu su svi ljudi, koji mi svakodnevno pišu sve te divne poruke i koji su učinili to da nikada ne odustanem, iako često poželim, izazvan onom drugom stranom svega ovoga čime se bavim.

Možete li sebe zamisliti da ćete u potpunosti biti posvećeni spisateljskoj karijeri ili želite isprobati neke druge stvari?

Pisanje je moja najveća ljubav. Moje „Dobro jutro“ i moje „Laku noć“. Napisati jednu kvalitetnu rečenicu, za mene znači živjeti. A pisanje je upravo to, život. Svakako da se u budućnosti, planiram još intenzivnije posvetiti pisanju i svemu onome što nosi, jer to sam ja i to je ono što želim da ostanem.

Široj javnosti ste poznati i kao veliki aktivist za ženska prava, imate i stranicu Stub srama u kojoj se borite protiv seksizma, mizoginije i govora mržnje, koliko vam znači aktivizam i što sve želite postići na tom planu?

Da, ja zapravo nisam od onih, koji će na nasilje zastati, zatvoriti oči i praviti se da se ništa ne dešava. Smatram da svakoj žrtvi, bilo kakvog oblika nasilja, znači svaka moguća podrška. Ljudi su, generalno, vrlo malo informirani na temu nasilja. Zapravo, nisu svjesni težine tog pojma i svega onoga kroz što jedna žrtva mora da prođe.

Smatram da smo ja i Danijela Štajnfeld već mnogo toga učinili, svakodnevno nam se javljaju djevojke, koje nam govore da ih je upravo sve ovo čime se bavimo motiviralo da progovore. To je ono što nas najviše inspirira, u čitavoj priči. Svakako da nećemo stati, te ćemo se potruditi da pomognemo svakoj žrtvi, koja nam se odluči obratiti.

Nažalost, i vi niste mogli izbjeći tu negativnu stranu aktivizma, kako se tim nosite i koliko je to ojačalo vaš karakter?

Pa, znate kako, sve ovo čime se bavim natjeralo me je da se susretnem s raznoraznim profilima ljudi. Ljudima, na Balkanu, je jednostavno postalo navika, da te sve više i više jedu, guše i usporavaju, onda kada odlučiš da uradiš nešto od sebe i od svoga života. Imam tu sreću, da me nikada nije zanimalo mišljenje takvih ljudi.

Adis Nikšić
Foto: privatna arhiva

Jer, njihovo je da hate-uju i pate nad svojim praznim životima, koji su puni frustracija, opresije, nacionalizma i želje za uništavanjem tuđeg, a moje je da pokušam da uradim nešto pozitivno od svoga života i da se igram, u svakom smislu te riječi. Ali, zahvalan sam što postoje i takvi ljudi, jer da nema njih, moja želja da budem bolji ne bi bila ni upola ovakva.

Vi ste vrlo mladi, ali vrlo osviješteni, koja je vaša poruka svim ljudima, koji nisu sigurni u sebe?

Ja bih da se obratim direktno svim tim ljudima . Prije svega, vjerujte sebi. Bavite se stvarima, u kojima zaista uživate. Gradite svoj svijet, ne očekujući da vas svijet oko vas razumije. Vidite koje su vaše granice, idite preko njih slobodno.

Nemojte biti opterećeni padovima. Nije bitno koliko puta je čovjek pao, bitno je koliko je puta ustao, otresao koljena i krenuo dalje. Budite svoji, uživajte u malim stvarima, radite marljivo i pratite svoje snove. Jer, ,,nemoguće “ ostvaruju samo oni koji dovoljno rade i sanjaju.

Neki baner
No Comments Yet

Comments are closed